Katastrofa je šansa za rješenje krize
4. januar 2005Indonezijski predsjednik Susilo Bambang Yudhoyono, samo nekoliko mjeseci nakon stupanja na dužnost stoji pred skoro nerješivim problemom. Indonezija je kao rijetko koja država pogodjena posljedicama katastrofalnog zemljotresa i talasa koji je uslijedio nakon toga. Što je još gore: katastrofa je pogodila uglavnom region u kome ionako već desetljećima bjesni gradjanski rat i u kome su 2003. godine na osnovu uvedenog ratnog stanja ugašene civilne institucije društva. To što je nekoliko nedjelja uoči nesreće i lokalni guverner završio iza rešetaka zbog korupcije, pokazuje da postoji još jedan dodatni problem u svim indonezijskim provincijama.
Sadašnje političko stanje otežava rad medjunarodnih humanitarnih organizacija. U većini regiona Indonezije postoje lokalne partnerske organizacije koje sada saradjuju sa medjunarodnim aktivistima. U Ačiju to nije slučaj. Jedina organizacije koja tamodjeluje i ima logistiku i infrastrukturu jeste indonezijska armija. Vojska se još od 1976. godine sukobljava sa pokretom Slobodni Ači, u tim borbama je do sada poginulo 12.000 ljudi.
Stoga je za novog predsjednika situacija prilično teška. Od svog stupanja na funkciju je Yudhoyono je stalno isticao da se za Ači i druge krizne regione mora pronaći mirno rješenje, dakle ne vojno, na čemu su radili njegovi prethodnici. Neke informacije koje stižu iz kriznog regiona govore o tome da su vojne akcije nastavljene, suprotno predsjednikovom pozivu na primirje nakon katastrofe.
Nakon trideset godina diktature vojska u Indoneziji još uvijek predstavlja politički faktor. Stoga je Yodhoyono povukao pravi potez kada je odlučio da ukine ratno stanje u Ačiju, otvorio granice provincije i dozvolio medjunarodnim organizacijama da nesmetano rade. Time je medjunarodna javnost nakon godina izolacije dobila pristup ovom području. To će i pobunjenicima i državnoj armiji donekle sputati ruke. Yodhoyono je tako ponovo uspostavio primat politike nad vojskom.
S obzirom na razmjere katastrofe u Ačiju može se očekivati da će se posljedice poplave i zemljotresa biti brzo ublažene. Bez obzira na to što su kamere svjetskih medija uglavnom koncentrisane na turističke centre u Tajlandu i Šri Lanki, u Ačiju su bile i još uvijek su aktivne i indonezijske i medjunarodne humanitarne organizacije. Ova katastrofa je ipak pokazala da postoje i neke granice. Kada bi i postojao sistem za rano upozorenje od cunamija on uopšte ne bi pomogao Indoneziji. Nakon zemljotresa je talasu iz okeana trebalo samo nekoliko minuta da dosegne obalu. Ni najbolje organizovan krizni menadžment ne bi mogao spriječiti katastrofu.
Pred nama stoje godine obnove. Provincija Ači, koja se desetljećima bori za nezavisnost pri tome mora spoznati da sama, bez pomoći izvana, neće biti sposobna da preživi. Ukoliko ova katastrofa završi političkim sporazumom za okončanje gradjanskog rata, ako preživjelo stanovništvo spozna da je dio multietničke države Indonezije, i ako milioni dolara pomoći ne završe u džepovima korumpiranih političara - onda predsjednik Yudhoyono može reći da je dobro obavio posao.