Psihološke posljedice zatočenosti u pećini

Deutsche Welle: Šta se događa sa djecom koja su tako dugo zatočena u pećini?

Glavni problem je nedostatak dnevne svjetlosti. Kada neko živi isključivo u mraku, nastaje stres, jer je ritam spavanja poremećen. To utiče na sveukupan bioritam. Čovjek je naviknut na dan-noć strukturu i kada to nestane, još je teže boriti se sa dodatnim stresom.

Prijete li djeci i neki drugi psihički problemi – kao što su noćne more ili klaustrofobija?

Oni zaista mogu dobiti probleme u zatvorenim prostorima. Čak i sam zvuk kiše im poslije može prouzrokovati traumu, jer je dječake upravo kiša dovela u ovu situaciju. I može se desiti da nakon ovoga nemaju povjerenja u prirodu. 

Neki dječaci ne znaju plivati. Vjerujete li da oni to mogu prevazići u ovoj dramatičnoj situaciji?

Da, ljudi to mogu. To nazivamo „energijom preživljavanja". Moramo uzeti u obzir i to da su ovi dječaci sportisti. Dakle, otporni su. Vjerovatno su vrlo disciplinovani i pretpostavljam da mogu ovladati ključnom situacijom, poput ronjenja iz pećine. Jer samim tim što se bave sportom, oni su u pravilu nešto hrabriji od svojih drugih vršnjaka.

Pored toga, potrebno je i hrabrosti za ulazak u pećinu i u mrak, ne znajući šta dolazi. Možda imaju i malo avanturističkog duha koji bi mogao biti resurs kako bi mogli izaći na kraj sa trenutnom situacijom.

Ima li razlike u tome kako se odrasli, a kako tinejdžeri nose sa ovom situacijom?

To je teško reći. To zavisi i od kulturalnih razlika, kao na primjer između Evrope i Azije. Oni možda imaju manje straha nego odrasli, jer ne mogu ocijeniti razmjere onoga što se s njima desilo.

Jesu li odrasli oprezniji od tinejdžera?

Generalno su tinejdžeri više radoznali i manje strašljivi od odraslih. To je činjenica. Tako da oni prije ulaze u rizik, bez da razumiju šta bi to moglo značiti ako se desi nesreća.

Prema Vašem mišljenju, koji bi bio najbolji način da se dječaci mentalno pripreme za izlazak iz pećine?

Mislim da bi bilo najbolje da se u pećini instalira jedna vrsta vještačke dnevne svjetlosti. Tako bi se mogli naviknuti na ritam dan-noć. Kada izađu, važno je da budu sa roditeljima i da ih se drži dalje od javnosti kako bi se mogli oporaviti. Za to im je potrebno sigurno i mirno mjesto.

Hoće li dječaci nakon spašavanja još dugo trebati psihološku podršku?

Ja sam definitivno za to da im se po izlasku obezbijedi psihološka podrška da bi se saznalo da li im je potreban dodatni tretman kasnije. Ja bih ih držala pod nadzorom najmanje mjesec dana poslije izlaska, kako bi se vidjelo kako se razvijaju. Neki će možda imati problema, a neki neće. To je teško predvidjeti, jer je sve vrlo individualno i ne zna se kakav bi mogao biti rezultat ovakvih iskustava.

Može li ovakvo iskustvo osnažiti tinejdžere u njihovom budućem životu?

To nazivamo „posttraumatskim razvitkom". Uobičajeno takav razvitak dolazi nakon što je neko bio pod jakim stresom ili iza sebe ima teško vrijeme borbe sa brojnim psihološkim iritacijama.

Ali, sve dok imaju dobar tretman i društvenu podršku, ljudi iz ovakvih horor-situacija mogu izvući i psihološku korist. Na primjer, djeca bi mogla postati nešto osjetljivija i društvenija. Mnogi će možda jasnije prepoznati ljepotu života.

 

Prof. dr. Brigitte Lueger-Schuster je pshologinja i docentica na Institutu za primijenjenu psihologiju na Bečkom Univerzitetu.

Razgovor je vodila Reyhaneh Azizi.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android