Kako srpski graničari iznuđuju mito od Albanaca

Već oko osam ujutro, kad ljetno sunce odskoči visoko, hladovina postaje tražena na benzinskoj crpki kod Adaševaca. To je prva crpka po ulasku u Srbiju iz Hrvatske, gdje, poslije čekanja u ljetnoj gužvi, mnogi izlaze iz automobila kako bi protegnuli noge i natočili nešto jeftiniji benzin.

U hladu drveta, kraj automobila njemačkih registracija, četvorica ljudi doručkuju i ćaskaju na albanskom, pa će nastaviti prema Kosovu. Je li istina da im srpska granična policija traži mito svaki put kad uđu u Srbiju?

„Uzimaju nam po deset eura. Ja sam probao dati pet, a on mi kaže 'malo je'", ispričao je reporteru DW-a jedan od Albanaca, porijeklom iz okolice Prištine. „Ma dobro, nije to puno, ali opet nije u redu. Što misliš koliko para ukupno tako uzmu!?"

Sudeći prema svjedočenju desetak kosovskih državljana, s kojima je DW stupio u kontakt, „drumski harač" na granici nije izuzetak, već pravilo, i to mahom na prijelazima između Srbije i Hrvatske ili Mađarske. Ponekad policajac koji provjerava dokumente otvoreno traži novac, ponekad ljudi stave deset eura u putovnicu jer znaju da to tako ide.

Jedan od ljudi koji su prošli kroz to na Twitteru je napisao da onima koji odbiju platiti prijeti višesatno čekanje. Pod izgovorom dodatnih provjera, ljudi bivaju izdvojeni iz kolone i ostavljeni da čekaju dok se granična policija ne smiluje. Zato mito – čiji se iznos izgleda ustalio na deset eura po osobi – masovno plaćaju i oni koji putuju autobusom, i oni koji idu automobilom.

Papir kao izgovor

Jedan iskusni policajac, koji je kao dio Sektora unutarnje kontrole puno puta hapsio korumpirane graničare i carinike, za DW kaže da ga ne iznenađuje što se uspostavila ujednačena tarifa. „To je cifra koja nikome ne nanosi veliku štetu i lako se pristaje na plaćanje. U tome svi sudjeluju – od zapovjednika postaje do posljednjeg policajca." 

„Postoje nekakva kolegijalnost i solidarnost. Nitko neće prijaviti kolegu. Taj zid šutnje nije lako probiti. Ali oni su svi svjesni da će pasti kad-tad. Nisu oni kriminalci, drugačija su fela. Kad padnu, kažu 'jebiga brate, znao sam da ću pasti, ali trebao mi je novac za ovo ili ono'", priča naš izvor.

Ali, kako dodaje, da bi korumpirani policajci „pali", netko ih mora prijaviti i onda i svjedočiti. A to većina ljudi koji samo prođu kroz Srbiju vidi kao čisto gubljenje vremena.

Više sugovornika DW-a odbacuje tumačenje prema kojem se radi o politički motiviranom tretmanu kosovskih Albanaca. Prije će biti da je riječ o tome što ljudi s kosovskim papirima kroz Srbiju ne mogu proći koristeći putovnicu, već osobnu iskaznicu i poseban „dokument o ulasku i izlasku" koji im se izdaje na granici. Na njemu stoji da „izdavanje ovog dokumenta ne prejudicira status" Kosova.

Papir vrijedi dva mjeseca, a onda se po potrebi izdaje novi. „Taj papir je dobar izgovor za korupciju - jer se može izdati za minutu ili za tri sata. Uvijek se može reći da ne radi printer ili da postoje drugi prioriteti. To je klasično kazneno djelo primanja mita, gdje čovjeka ucjenjuju čekanjem", kaže naš izvor.

Ministarstvo unutarnjih poslova u Beogradu ignoriralo je upit DW-a o tome je li im poznata ova praksa i što poduzimaju protiv toga. Nismo dobili odgovor ni na pitanje koliko je pripadnika Uprave granične policije procesuirano u posljednje vrijeme zbog primanja mita.

Muke s kosovskom putovnicom

Kosovski politički analitičar Shpetim Gashi podsjeća da Europska unija još nije ispunila obećanje o bezviznim putovanjima za kosovske građane, što svaki izlazak iz zemlje čini i skupim i kompliciranim. U Prištini se godišnje podnese oko 90.000 zahtjeva za vize, te se u blagajne stranih veleposlanstava tako slije oko tri milijuna eura.

Gashi također zna za plaćanje mita na srpskoj granici. „Ponekad to zovem "dobrovoljnim mitom" jer se plaća i unaprijed, kao preventivna mjera da se izbjegne čekanje", kaže on za DW.

„Kosovski Albanci imaju i urođeni strah zbog rata kad putuju kroz Srbiju. Zato je poslije Briselskih sporazuma 2013. godine, kad su Albanci bili u još većem strahu, bilo govora da mito iznosi pedeset eura. Kako se sada osjećaju opuštenije kad putuju kroz Srbiju, tako je i tarifa pala na deset eura", dodaje Gashi.

Iako neki ovo nazivaju „sitnom" korupcijom ili čak davanjem „bakšiša", pretpostavlja se da se iz džepova putnika u džepove relativno malog broja policijskih službenika prelije milijunski iznos. Neke procjene kažu da oko pola milijuna ljudi s kosovskim dokumentima živi u zapadnoj Europi, a gotovo svi koji na odmor u domovinu putuju kopnenim putem – prolaze kroz Srbiju i plaćaju „harač".

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu