Kako se suočiti sa nasljeđem diktatura?

U tome bi mogla pomoći iskustva što ih Njemačka već gotovo dva desetljeća stječe u ophođenju s ostavštinom Stasija, zloglasne obavještajne službe DDR-a.

Günter Bormann je šef pravnog odjela njemačke državne uprave nad arhivom Stasija i prva adresa za sve koje zanimaju metode suočavanja s prošlošću komunističkih diktatura: "Iz bivših jugoslavenskih republika dolaze nam parlamentarci, na primjer članovi odbora za nadzor rada tajnih službi, i aktivisti nevladinih organizacija kako bi se upoznali s našim radom."

Preko 170 kilometara građe, uglavnom disidentskih dosjea, su i dva desetljeća nakon pada Berlinskog zida vrlo tražena lektira, osobito među žrtvama režima. No, pristup dokumentima podliježe najstrožim pravilima: "Kad netko želi steći uvid u građu Stasija, najprije ja moram pročitati dosje i razvrstati informacije. Žrtva ima pristup svemu što se tiče nje osobno, ali ne i podacima o drugim špijuniranim osobama. Odgovarajući dIjelovi dosjea budu prekriveni tako da se sadržaj ne može raspoznati."

Zalaganje za šutnju u svrhu pomirbe

Imena, datumi i mjesta rođenja profesionalnih agenata i doušnika iz naroda, međutim, nisu nikakva tajna. Među njima – slično kao u Hrvatskoj ili Srbiji – ima i današnjih uglednika. No, to nije bio jedini razlog zbog čega su mnogi na početku bili protiv otvaranja arhiva Stasija za javnost. "Doći će do krvavih obračuna i ubojstava iz osvete, govorila je vlada. No, pokazalo se da nije imala pojma o svom narodu, jer se to nije dogodilo. Drugi su – budući da je bilo bračnih parova, roditelja i djece koja su se međusobno uhodila – smatrali da arhiv ne bi trebalo otvarati, ako želimo društvenu pomirbu", prisjeća se Stephan Wolf iz građanske inicijative koja je nakon sloma DDR-a spriječila uništavanje dosjea.

U međuvremenu su, uz poštivanje svih načela pravne države, razotkrivene stotine tisuća doušnika bez da je zabilježen ijedan ozbiljniji izgred – iskustvo koje su kao argument sa zadovoljstvom registrirali i zagovornici otvaranja arhiva UDB-e.