Kako se izvještava o nasilju nad ženama u Srbiji?

Pjevačica Nataša Bekvalac, mjesec dana nakon porođaja, dospjela je na sve naslovne strane jer ju je pretukao suprug. O njenim novim strahovima i njenom životu rovari većina medija, uglavnom tabloidi, najviše pažnje posvećujući njenim modricama i posjekotinama na licu. Još morbidnije od toga je što se mediji međusobno utrkuju sa informacijama da li je ovu ženu brutalno pretukao muž ili je, kako on kaže, modrice dobila na masaži zbog čega ju je tužio za klevetu.

Postavlja se pitanje kakvu ulogu imaju mediji u zločinu kao što je nasilje u porodici i kako njihovo izvještavanje utiče na obične čitaoce, na sadašnje i bivše žrtve nasilja, ali i na nasilnike. Dragana (pravo ime poznato redakciji), koja je i sama doživjela istu sudbinu, kaže da je ovakvi tekstovi i naslovi duboko uznemire svaki put kad ih vidi.

Pročitajte i: Traumatizirane, retraumatizirane i manipulirane žene u BiH

“Ta vijest o njihovom sukobu potpuno je potisnula dešavanja u svijetu. Takođe, potpuno je van pameti smještati takve tekstove u rubrike “Zabava” – razumijem ja da senzacija prodaje novine, ali gdje je tu empatija i ljudskost? Kao žena koja je bila žrtva porodičnog nasilja, i to baš u periodu poslije porođaja, saosjećam sa njom. Čitala sam i komentare na tu vijest i tu sam tek doživjela poraz jer mi smo kao društvo uvijek spremni da osudimo i da kažemo – ako, zaslužila je! Pa šta ako se udavala tri puta?! Posebno ne mogu da povjerujem koliko žena opravdava nasilnika i to je ono što me baš boli. Uvijek sam saosjećala sa ženama, čak i prije nego što sam i sama postala žrtva nasilja”, kaže naša sagovornica.

Naučni pristup fenomenu

Upravo na temu kako mediji izvještavaju o nasilju nad ženama istraživala je prof. dr Zorica Mršević sa Instituta za društvene nauke. Svojim istraživanjem obuhvatila je medije tokom 2015. i 2016. godine.

„Nekada se mediji nisu ustručavali npr. da ženu, koja je pobjegla od porodičnog nasilja, nazivaju ženom koja je ostavila djecu i napustila porodicu. Malo starije žene su po pravilu nazivane „babama“ (upucao babu – ženu od 52. godine npr). Novi trend od prije neku godinu je da mediji objavljuju sudske presude nasilnicima, posebno ubicama žena. Mediji sa svoje strane u posljednje vrijeme organizuju panel diskusije i tribine o nasilju nad ženama sa kojih onda objavljuju vrlo stručne i kvalitetne tekstove, što se ranije nije dešavalo“, kaže za DW Zorica Mršević.

Mršević objašnjava da pojedini nedjeljnici imaju prepoznatljivo kvalitetan način izvještavanja o nasilju nad ženama, pa kod njih nema stereotipnog pristupa rodnim ulogama i ponašanjima, okrivljavanju žrtve, prećutnom opravdavanju nasilnika i slično. S druge strane, pojedini dnevni listovi se suzdržavaju da o toj temi uopšte pišu, ali kada izvještavaju o nasilju nad ženama to opet rade na kvalitetan način. „Na drugoj strani spektra medijskog kvaliteta su tabloidi, nema potrebe da ih nabrajam. Interesantna je i sredina tog spektra u kojoj se nalaze tzv. polutabloidi. Interesantno je da tamo gdje su u novinama potpisani autori tih tekstova, onda postoji i viši kvalitet i ozbiljnost pristupa toj tematici. Tamo gdje vidimo samo inicijale ili čak ni to, tu nema kvaliteta, pa ni korektnog izveštavanja“, kaže Zorica Mršević.

Pročitajte i: Feminizam u BiH: Treba rušiti muške privilegije

Izvještava se tek kad se nešto desi

Kao i o svakoj drugoj temi, izvještavanje o nasilju nad ženama bi trebalo da bude pod jednakom odgovornošću medija – u skladu sa načelima profesije i u javnom interesu, smatra Sanja Pavlović iz Autonomnog ženskog centra. „Naravno, s obzirom na to da je ovdje riječ o žrtvama zločina, posebno je važno obratiti pažnju na to da se poštuje njihovo dostojanstvo, što mediji nažalost najčešće ne rade, iako je propisano Novinarskim kodeksom“, objašnjava ona.

Sanja Pavlović kaže da iz iskustva njihove organizacije mediji o nasilju izvještavaju najčešće kada se ono već desi, a da su daleko rjeđi tekstovi i prilozi koji imaju informativan i edukativan karakter i koji upućuju na statistiku, forme nasilja, načine zaštite i slično. „Najčešće greške u vezi sa izvještavanjem o pojedinačnim slučajevima se odnose na nepoštovanje privatnosti, pogotovo s obzirom na to da je podatak da je neka osoba žrtva nasilja naročito osjetljiv lični podatak. Pored toga, greške su brojne, ali bih navela da je jedna od najvažnijih način na koji mediji suptilno ili čak manje suptilno prenose odgovornost na žrtvu i opravdavaju nasilnika. Jezik je moćna forma koja oblikuje svijest ljudi i na medijima je velika odgovornost da svaku napisanu riječ promisle jer može imati dugoročne posljedice“, kaže Sanja Pavlović za DW.

Hegemonistički maskulinitet

Da su česta opravdavanja nasilnika u medijima, kaže i dr Mršević. „Ljubomora je univerzalno „opravdanje“ svih oblika rodno zasnovanog nasilja pa i onih najtežih, femicida tj. ženoubistava. Mediji se ustručavaju pritom da koriste termin hegemonistički maskulinitet, zapravo i ne poznaju ga i samim tim ne prepoznaju da je ljubomora zapravo izraz „prava“ hegemonog muškarca da sebe smatra nadređenim ženi, da joj određuje kako će živjeti i šta raditi, da posesivno i nasilno reaguje kada god to smatra potrebnim, da je tretira kao svoje vlasništvo i slično“, objašnjava dr Mršević i dodaje da nasilnike uglavnom opravdavaju siromaštvom, nezaposlenošću, teškim životom, stresom na radnom mjestu, gubitkom posla ili slično.

„Mediji međutim spremno osuđuju organe nadležnih instituacija kada ne postupaju blagovremeno i adekvatno. Iz takvih medijskih izvještaja i saznajemo da su se na primjer ubijene žene mnogo puta obraćale instituacijama prijavljujući nasilje i tražeći pomoć koju nisu dobile. Zato je uloga medija „duvača u pištaljku“ izuzetno društveno značajna“, smatra ona ukazujući na primjere iz jula prošle godine, kada su dvije žene i jedno dijete ubijeni zbog neadekvatnosti i neblagovremenog postupanja institucija. Posebno bizaran primjer, navodi Mršević, takođe je iz prošle godine kada je nakon prijave supruga policiji zbog nasilja u porodici, suprug dva dana kasnije ubio svoju ženu, koja je, samo sat vremena prije nego što se to dogodilo, ponovo zvala policiju.

Čemu onda služi Zakon o prevenciji nasilja u porodici, koji je na snazi od prošlog jula, imajući u vidu da je od početka godine do danas ubijeno 18 žena u Srbiji, što je tri puta više nego prošle godine u istom periodu? Zorica Mršević smatra da je ovaj Zakon ohrabrio mnoge žene da se obrate institucijama, da pokrenu postupak, da zatraže razvod ili napuste nasilnu zajednicu. „ A nasilnici, naviknuti na silu ili nepostojeću reakciju institucija i nekažnjivost počinju da se bore da očuvaju to što smatraju svojim „pravom“. Inače, svuda pokušaj žrtve da se oslobodi nasilnika izaziva eskalaciju nasilja, jer nasilnik po svaku cijenu ne želi da izgubi žrtvu. Smatra se da je prva tri mjeseca napuštanja nasilne zajednice, odnosno razvoda najkritičniji za život žene jer se najviše ubistava žena desi upravo u tom periodu. I na kraju institucije su svojim ponašanjem doprinijele su porastu broja femicida. Naime, mnogi zaposleni u njima i dalje nastavljaju sa starim praksama sporog, birokratskog postupanja, a nije rijetkost ni pojava muške solidarnosti kada zaposleni, koji ne misle da treba odmah i smjesta izricati hitne mjere koje predviđa novi Zakon, na taj način - svjesno ili nesvjesno - staju na stranu nasilnika“.

Pročitajte i: Medijsko izvještavanje o izbjeglicama je bilo jednostrano?

Neke od praksi, koje bi mogle da pomognu prema riječima Mršević su redovno objavljivanje izjava političkih ličnosti i državnih funkcionera i poslije izvjesnog vremena obavještavanje javnost da li su data obećanja ispunjena. Takođe bi od pomoći bilo i praćenje sudskih epiloga poznatih slučajeva koji su predstavljeni javnosti, zatim nastavljanje dobre medijske prakse o analizama, intervjuima i serijsko objavljivanje stavova stručnjaka i rezultata istraživanja na ovu temu. Uz sve to bi se moralo voditi računa o dostojanstvu žrtve nasilja.

 „Novinarke protiv nasilja“

Zbog svega ovoga oformljena je i grupa „Novinarke protiv nasilja“ na inicijativu Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) u koju su uključene medijske radnice iz mnogih redakcija u Srbiji. Marija Antić, TV lice N1 je dio ovog tima i za DW kaže:  „Nasilje nad ženama je tema u kojoj je jedina misija medija da pomognu u njegovom suzbijanju. Dakle, ako poštujete etiku, prije svega ćete zaštititi žrtvu. Ova priča  ne mora da ima „ljudski primjer“, žrtvu  kao sagovornicu, pa čak i ako ona „pristane“ da govori za medije. Važnije je da prenesete, na primjer, mišljenje predstavnika organizacije koja se bori protiv nasilja nad ženama, predstavnika države koji će reći šta će preduzeti da se nasilje svede na što je moguće manju mjeru u društvu, ili poruku ženama koje trpe nasilje kako da od tog nasilja pobjegnu. To je nešto što želimo da čuju sve kolege i koleginice, a posebno urednici od kojih mnogo zavisi kako će se pristupiti temi“.

Novinarka N1 naglašava da mediji formiraju sliku u javnosti: „Jako je važno da ta slika bude jasna i prije svega istinita. Ne možete da napišete u novinama „zločin iz strasti“ ili „ubio ženu zato što je sumnjao da ga vara“ a da ne snosite odgovornost za opravdavanje ubistva, jer to je to – opravdavanje nasilja ljubomorom. To bi trebalo da nauče kolege novinari, pa da se time i vode kad pišu tekstove i biraju naslove“, smatra Marija Antić.

"Novinarke protiv nasilja" smatraju da mediji treba i moraju pomoći u prevenciji i zaštiti žena od nasilja. Zbog toga su u svoj rad uključile i nadležna ministarstva i civilni sektor.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android