Kako sam se součila sa prošlošću | Evropa | DW | 28.04.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Evropa

Kako sam se součila sa prošlošću

Suočavanje sa sopstvenom istorijom je bolno. Nijemci su mu, međutim, pristupili, priznali svoju krivicu i ispaštali, smatra rumunska spisateljica Karmen-Frančeska Banču.

Ovog proljeća, kada je objavljen završni roman moje trilogije, postalo mi je jasno da je to bio moj način da se - umjetnički - suočim sa sopstvenom prošlošću. Suočavanje sa prošlošću je nešto za šta znam tek otkad sam u Njemačkoj. Nije mi poznata nijedna druga zemlja koja se na tako kritičan i samokritičan način, tako precizno i bespoštedno, gleda u ogledalu i bolno suočava sa svojom prošlošću.

Njemačka prošlost i njeno prevazilaženje su teme kojima sam se bavila već na samom početku boravka u Berlinu. Tada je euforija pada Berlinskog zida bila impresivna. Njemačka se upravo ujedinila. Diktature na Istoku su pale. Vjetar slobode je duvao Evropom i na trenutak je izgledalo da istorija ponovo počinje - sa jednom novom Saveznom Republikom. Berlin mi je izgledao kao mjesto na kojem je istorija mogla biti nanovo napisana. Tako sam vidjela prošlost zemlje u koju sam došla. Posebno na onu ne tako daleku prošlost. I htjela sam da je razumijem.

Nijemci i pitanje ispaštanja

U školama u Rumuniji smo učili opšte stvari o istoriji Savezne Republike Njemačke, ali fokus nije bio na nacističkoj prošlosti, već na, iz perspektive partijske ideologije, neprijateljskom političkom sistemu Zapada. Učili smo o klasnom neprijatelju SRN i o antipodu, bratskoj državi DDR. Holokaust se u nastavi nije zaobilazio, ali je obrađivan uglavnom površno.

U Berlinu je početkom devedesetih suočavanje sa prošlošću bilo vrlo aktuelno. Kada je Irak napao Izrael Skud-raketama za vrijeme rata u Persijskom zalivu, u društvu se o toj temi rasrpavljalo sa uzavrelim emocijama. Na ulici, u štampi, u kulturnim institucijama, vođene su žučne rasprave. Prije svega o neophodnosti i ispravnosti preuzimanja krivice na sebe i spremnosti da se ona ispašta, o uzdržanosti Njemačke kada je riječ o učešću u ratovima i stavu pacifističkog pokreta o napadu na Izrael. O odgovornosti Njemačke prema Izraelu.

Na jednom susretu sa izraelskim piscima u prisustvu Gintera Grasa, došlo je do eskalacije ne samo među diskutantima na bini. Pisac Joram Kanijuks je optužio Njemačku da nije spremna za ispaštanje i da prebrzo želi da se vrati u normalnost, a mlada publika je počela glasno da se odbija da preuzme odgovornost za nedjela svojih baba i djedova. Iz toga su se razvile diskusije ne samo te večeri, već i u štampi i društvu – o opštoj odgovornosti države za pravdu i svjetski mir.

Krivac u komšijskom dvorištu

Postala sam svjesna koliko je snažno i temeljito bilo suočavanje sa prošlošću u Njemačkoj i koliko se ono primjerno sprovodi i danas; koliko snažno ono zaokuplja društvo i koliko je sve to važno. Bilo da se radi o javnosti, o školama, radnom mjestu, politici, štampi ili privatnim stvarima. Posljedica tog suočavanja i kritičkog samoposmatranja je bila da je njemačko društvo postalo jedno od najotvorenijih i najmodernijih. I nije slučajno to što mlade ljude iz čitavog svijeta posebno privlači Berlin – što baš tako osjećaju i upijaju duh slobode i otvorenosti.

Carmen-Francesca Banciu, Autorin

Karmen-Frančeska Banču

Više od 70  godina poslije rata, ta vrsta prevazilaženja prošlosti još ni izdaleka nije okončana. Suočavanje sa prošlošću u vezi sa vremenom u Njemačkoj poslije rata, suočavanje sa razlogom podjele zemlje i posebno sa njenim posljedicama zapravo još nije ni počelo. Do sada je samo jednom zabilježeno distanciranje od SED. No, to je način da se krivica prebaci u komšijsko dvorište.

Njemačka je ponovo ujedinjena zemlja – to je uvijek i bila želja Nijemaca. Tako se sada istorija DDR i SRN mora posmatrati kao zajednička istorija. Jer, različiti razvoj istorija Istoka i Zapada su rođeni iz posljedica zajedničke prošlosti.

Djeca iste majke

Bez vremena prije rata i zločina nacionalsocijalizma, ne bi ni bilo bilo podjele. Ako su se blizanci različito razvijali, oni su ipak djeca iste majke.

Zbog toga ni Zapad ni bivši Istok ne mogu da se osećaju nadmoćno. Važno je ravnopravno nastojanje obje strane da prorađuju prošlost. Vrijeme je da se na prošlost, sa svim razlikama i kompleksnošću, objektivno pogleda i da se iz nje zajednički uči.

Ne treba da se govori o pobjednicima i pobijeđenima, o pravednima i nepravednima, već o nastojanju da se razmrsi klupko kauzaliteta i zavisnosti kako bi se omogućilo ozdravljene pojedinih dijelova i njihovo srastanje u zdrav organizam. Tek kada se desilo, braća će u potpunosti prihvatiti jedan drugog i moći i da zajednički nose i političke odluke.

Karmen-Frančeska Banču je rumunsko-njemačka spisateljica. Od 1990. živi u Berlinu kao nezavisna autorka i vodi seminare za kreativno pisanje. Od 1996. piše i na njemačkom jeziku. Njene posljednje knjige su „Leichter Wind in Paradies" (Lagani vjetar u raju) i „Berlin Is My Paris - Stories From the Capital" (Berlin je moj Pariz – priče iz glavnog grada). Tekst je dio serije Moja Evropa.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

Preporuka redakcije