Kako njemačka mesna industrija iskorištava strane radnike

Riječ je uglavnom o mladim muškarcima iz zemalja poput Indije i Vijetnama koji dolaze u Njemačku. Njemačke plaće mame ljude iz zemalja u kojima tek se tek djelić te plaće može zaraditi.

No san o Europi za mnoge ljude iz zemalja izvan Europske unije postaje zamka, jer izgleda, došavši ovamo, zapadaju u izrabljivačke odnose i jaku ovisnost. Dolaze s vizom za stručnu ili sezonsku radnu snagu i za svoj posao u Njemačkoj plaćaju četvero- ili petocifrene svote novca kao pristojbu za posredovanje. To su veliki dugovi koje ti ljudi zatim godinama otplaćuju radeći u Njemačkoj.

Pokazalo je to istraživanje političkog magazina „Monitor" njemačkog javnog servisa ARD-a. „Monitor" tako u svom istraživanju za televizijsku reportažu prikazuje kako agencije za posredovanje stalno vrbuju jeftinu radnu snagu za njemačku mesnu industriju – pa time čak i u samoj Aziji zarađuju novac.

Visoke pristojbe: Što je bilo poznato tvrtki Westfleisch?

„Moja obitelj je prodala svo svoje zlato", priča jedan mladić u izjavi za „Monitor". Tek protekle godine je iz indijske savezne zemlje Kerala stigao u Njemačku radi posla u tvrtki za prerađevinu mesa „Westfleisch". On nije izuzetak. Brojni radnici Westfleischa govore o visokim pristojbama, među njima i muškarci iz Vijetnama: „Nakon našeg vjenčanja je supruzi i meni još ostalo nešto novca. Ostatak sam pozajmio od susjeda, rodbine i braće i sestara", priča jedan od tih muškaraca.

Westfleisch je na upit Monitora reagirao šokirano: „Izričito ne odobravamo takvo postupanje i kao poslodavac se zalažemo za naše uposlene", poručuje se iz ove tvrtke. A ipak je ova kompanija priznala da je i ona dosad platila pristojbe i do 15.000 eura agencijama za posredovanje, dodajući da su te zahtijevane svote „najdublje" u protivnosti vlastitom shvaćanju vrijednosti.

Stručnjakinja za ljudska prava Mimi Vu iz organizacije „Raise Partner" iz Vijetnama smatra da odgovornost leži i na koncernima. „Poduzeća moraju osigurati i kontrolirati da radnici koje zaposle, a koji su posredovani od strane agencija, ne budu iskorištavani u procesu vrbovanja. Potrebna je obveza preuzimanja odgovornosti. I to važi za svaku vrstu vrbovanja, posebice kad se radi o radnoj snazi iz inozemstva."

Dolaze kao stručna radna snaga, ali primaju plaću pomoćnog radnika

Kako, međutim, funkcionira to posredovanje radne snage i koliko doista znaju poduzeća? Za vizu za stručnu radnu snagu ti ljudi moraju dokazati akademsku kvalifikaciju – da bi onda mogli u Njemačkoj raditi kao mesari, dakle u poslu koji ne zahtijeva akademsku pozadinu, već je zanatski posao. Na obračunima plaće, u što je Monitor imao uvid, piše kako ih se plaća samo kao pomoćne radnike. Westfleisch je na Monitorov upit o tome uzvratio da se poduzeće pridržava svih zakonskih odredbi.

Reporterskom timu Monitora je, pored toga, pošlo za rukom da „undercover", dakle prikriveno stupi u kontakt s jednom od tih agencija za posredovanje koje posreduju radnu snagu njemačkim tvrtkama u mesnoj industriji. Riječ je o agenciji GG&C GmbH iz južne Njemačke. Ona je u prošlosti za tvrtku Westfleisch posredovala više od 100 ljudi iz zemalja izvan EU-a.

U razgovoru s „undercover" reporterskim timom je šefica agencija govorila o tome da se radnicima može u svako doba dati otkaz – čak i nakon probnog roka. Reportere se također primamilo jednim popustom: za tri posredovana radnika se treba samo dva puta platiti pristojba za posredovanje od 2.000 eura, a za trećeg radnika je besplatno.

Na službeni upit Monitora o tome se agencija GG&C GmbH izričito distancirala od previsokih ili netransparentnih pristojbi te naglasila kao se zalaže za pravedne uvjete. No to poduzeće ujedno priznaje da lokalni partneri u tim zemljama obračunavaju naknade izdataka za određene usluge na licu mjesta. Westfleisch je na reporterski upit kazao da je u međuvremenu prekinuta suradnja s GG&C GmbH-om.

Među klijentima te agencije se, prema istraživanjima Monitora, moglo naći i druga poduzeća njemačke mesne industrije, pa čak i velike koncerne poput „Tönnies"-a koji se u prošlost često nalazio na udaru kritika a danas nosi naziv „Premium Food Group". To poduzeće je priopćilo da je također u međuvremenu okončalo suradnju s agencijom GG&C GmbH, istaknuvši: „Takva praksa je za nas neprihvatljiva." Vrbovanje radne snage se vrši „isključivo u skladu sa zakonima". Pored toga, Tönnies-koncern je potvrdio kako i dalje zapošljava sve vrbovane uposlenike iz Indije.

Otkaz u slučaju bolesti?

Ali za radnike stane često ostaje teško. Tako drugi indijski radnici govore o tome kako su u Westfleischu dobili otkaz u probnom roku, jer su bili bolesni. A kako poslodavci u slučajevima ovakvih zapošljavanja često i stan ustupaju te se stanarina izravno odbija od plaće, morali su, kažu i iseliti iz svojih soba. Westfleisch je na upit o tome napisao da je u prošlosti „u pojedinačnim slučajevima (…) prekinuta suradnja s uposlenima". Sada poduzeće, prema vlastitim riječima, planira uspostaviti „financijskih paket pomoći za posebno pogođene radnike".

No istraživanja Monitora su pokazala da je Westfleisch u Vijetnamu sam ubrao posredničke pristojbe od uposlenika. Na pitanje o tome je Westfleisch potvrdio da je povremeno naplaćivao paušale za posredovanje. Time se slijedio model koji je u Vijetnamu uobičajen i u skladu je sa zakonom, poručuje se iz poduzeća dodajući da su te paušale bile „prihvatljivo" visoke te da su, između ostalog, sadržavale i tečaj jezika.

Ovisnost uposlenika i pritisak koji leži na njima, dostiže jednu novu razinu s ljudima iz trećih zemalja, kaže Peter Kossen. Taj svećenik iz grada Lengericha se već godinama zalaže za pogođene radnike u mesnoj industriji: „Obitelji su dizale kredite kako bi svoga jednom mladog čovjeka poslali na put. Taj projekt onda ne možete jednostavno prekinuti. Inače se vratite nazad i ništa niste postigli – samo ste nagomilali dugove."

Mesna industrija i „organizirana neodgovornost"

Već u prošlosti je mesna industrija bila u fokusu javnosti zbog izrabljivanja svojih uposlenika i zbog posredovanja osoblja uz pomoć sub-poduzeća. Tada se obećavalo poboljšanje.

Politika je tada reagirala s pooštravanjem zakona i zabranila, primjerice, takozvane radne ugovore prema kojima se ljude nije upošljavalo izravno u tim mesnim koncernima, već u sub-poduzećima. Trebalo se postići da koncerni konačno više ne prebacuju odgovornost. Ministar rada pokrajine Sjeverna Rajna Vestfalija, Karl-Josef Laumann (CDU), tada je stanje u mesnoj industriji opisao kao „organiziranu neodgovornost".

Na upit Monitora o aktualnim slučajevima, Laumann ne vidi potrebu za promjenom zakonskih okvira. On upućuje na to da dolazi do nepoštivanje zakona ukoliko se radnike nakon dolaska u Njemačku ne zaposli u kvalificiranom poslu ili ih se ne plati adekvatno. Djelovanje mnogih agencija za posredovanje Laumann, međutim, vidi kritično: „Agencije za posredovanje nose veliku odgovornost pri vrbovanju međunarodne stručne radne snage. Kad ljudi iz inozemstva dođu kod nas da bi radili, onda to mora proteći pravedno i transparentno", ističe Laumann.

Julius Baumeister und Luc Oeppert, ARD