Kako je počeo rat na mom Balkanskom poluotoku

Okrugli sto na temu „Kako je počeo rat na mom Balkanskom poluotoku“ okupio je režisere, filozofe, sociologe, pisce, istoričare i filmologe, a povod je bilo dvije decenije od raspada SFRJ.

Dva dana se razgovaralo o tome kako je počeo rat i da li je umjetnost i mogla da utiče na njegov tok. Neki od sagovornika su smatrali da jeste, neki da nije mogla sama, dok su filmski režiseri isticali da su dali sve od sebe. Za režisera Boru Draškovića, ključno pitanje ove debate bilo je ne kako je počeo, nego kako se još nije završio rat na Balkanskom poluotoku.

„Čini mi se da nam predstoji još dalek put i mnogo naslova koje treba da napravimo na filmu, da bismo rekli nešto konačno o tom početnom naslovu. Mi se često susrećemo sa izbegavanjem odgovora na sva pitanja“, kazao je Drašković ističući da trenutno stanje na prostoru bivše SFRJ možda najbolje oslikava naslov filma Žike Pavlovića „Država mrtvih“.

Filmovima kroz raspad ideologije

Na pitanje da li se rat mogao naslutiti u jugoslovenskoj kinematografiji, i da li se kroz filmove finansirane od države moglo pročitati nadolazeće zlo, zagrebački filozof Žarko Puhovski je rekao da su filmovi prikazivali raspad ideologije, ali ne i zemlje.

„Filmovi krajem osamdesetih pokazivali su raspad vladajuće ideologije socijalizma. To se moglo vidjeti već od sredine šezdesetih, ali je krajem osamdesetih to bilo prikazivano bez ikakve autocenzure i direktno. Ali po mojem mišljenju tu se nije vidio raspad zemlje. Zbivanja su išla mnogo brže nego što su teoretičari i umjetnici mogli to racionalno analizirati i povijest je pretekla svoje inerprete“, kazao je Puhovski. On smatra da mladi režiseri previše pažnje poklanjaju devedesetim godinama i da imamo slučaj pojavljivanja nekog novog „Crnog vala“ bez samog uzroka.

„Skoro od početka je njegovana crnovalna interpretacija rata, osim prvih dvije tri godine rata, kada je bilo propagandističkih filmova. Međutim, ta crnovalna produkcija, koja je kritička spram rata, ipak opterećuje najveći dio gledalaca, pogotovo mladih, temama koje mnogima od njih nisu bliske. U mojoj mladosti je Crni val imao smisla zato što je bio reakcija na to da smo bili izloženi maltretiranju uljepšanih slika ratnog stanja pa je onda Val bio reakcija na to. Ovdje je došlo do nek vrste preliminarnog crnog vala i zato on, po mojem sudu, nema takav socijalni smisao“, kazao je Puhovski.

Odgovornost umjetnika

Ideja kruglog stola bila je, prema riječima organizatora da objektivno, kritički reflektira period devdesetih sa nadom da bi spoznata istina mogla imati ulogu katarze. Sarajevski sociolog Džemal Sokolović, kaže da je ovo bila dobra prilika da umjetnici i naučni radnici razgovaraju o svojoj odgovornosti i devedesetih, ali i danas.

„Mi koji sebe zovemo intelektualcima, a dijelimo se u dvije grupe, umjetnike i naučnike iz socijalne oblasti, nismo učinili sve što smo morali da učinimo. Bilo je puno onih u umjetnosti i nauci koji su odigrali negativnu ulogu, kao i onih koji su morali nešto više uraditi prije rata, poslije i evo 20 godina nakon rata, kada svi jednoglasno tvrdimo da rat faktički nije završen nego da on traje u drugom obliku.“ Sokolović zbog toga smatra da je istina koju umjetnost nudi potrebna, ali da ona u slučaju užasnih godina 92-95 treba biti mnogo napadnija i očitija.

„Stvari koje su se događale naročito u Bosni, su takve istine da nam neka nadrealistička nije potrebna. Nama treba je naprosto da i umjetnost govori jasnim jezikom, da se događa zločin nepojmljiv i ljudskom, učenjačkom i umjetničkom umu“, istakao je Sokolović napominjući da je za razumijevanje rata možda pogodniji dokumentarni od igranog filma.

Analiza zla u vlastitoj sredini

Na festival su pozvani i gosti koji su i u vrijeme početka rata u bivšoj SFRJ kritički odnosili prema režimu koji je umirao, ali su jednako kritički promatrali i nacionalističke režime nastale raspadom zemlje. Kontroverzni hrvatski režiser Lordan Zafranović kaže da je uvijek kroz film tražio odgovore na pitanje: što je to zlo?

„Ja ne ulazim u određena htijenja neke ideologije, revolucije, nacionalističke euforije, to je sve u nekim neminovnostima historije vjerovatno normalno. Ali za mene je nepojmljivo šta je to što se pojavi kao rat, kao zlo, likvidacija kompletnog naroda, izbacivanje kompletnog naroda sa svojih ognjišta. To mi nikada nije bilo jasno i zato sam uvijek radio filmove da vidim o čemu se radi jer meni film na kraju odgovori na sva pitanja. Ne strogo racionalno, nego kao u životu - odgovori mi sa određenim misterijama u kojima se mogu naslutiti svi elementi tog budućeg zla koji će doći“ kazao je Zafranović.

Zbog takvog načina percepcije on je i napustio zemlju 1993. godine, kaže Zafranović: „Možda se moglo napraviti više, ali što se mene tiče, mislim da sam napravio maksimum. Čak sam u jednom trenu razmišljao da li sam imao za pravo sa svojim filmovima koji su bili analiza zla u vlastitoj sredini? Pitao sam se da li sam u tom strašnom agresivnom nacionalizmu imao pravo da dovedem u pitanje moju rodbinu, moju okolinu? To su bila za mene dosta bolna saznanja jer nikad nisam pomislio da spajanje dva-tri kadra u montaži u tišini montažne sobe i mimo svijeta mogu ugroziti nekoga. Umjetnost ne ugrožava nikoga, međutim u tom periodu bilo je dosta opasno biti u mojoj koži pa sam napustio zemlju, i još se do danas tamo nisam vratio“, kaže Zafranović.

Okrgli sto održan je 2o i 21. jula, a prethodile su mu projekcije filmova koji su se bavili ratom i to iz Slovenije, Hrvatske, BiH i Srbije. Tako je publika mogla na velikom platnu vidjeti Zemlju mrtvih Živojina Pavlovića, Kaži zašto me ostavi Bore Draškovića, Lepa sela, lepo gore Srđana Dragojevića, Underground Emira Kusturice, Grbavicu Jasmile Žbanić, Cirkus Columbia Danisa Tanovića i druge.

Autorka: Žarka Radoja

Odg. ur.: Z. Arbutina