Kako izgleda Njemačka - iza rešetaka?

Joe Bausch, točnije doktor Hermann-Joseph Bausch-Hölterhoff je dobro poznat i širokoj javnosti u Njemačkoj jer ovaj nesvakidašnji liječnik i glumi liječnika patologa u popularnoj kriminalističkoj seriji Tatort. Ali njegovo pravo zanimanje i zvučna funkcija glasi "direktor državnog medicinskog odjela pravosudne kaznene institucije Werl". O svojoj svakodnevici je napisao knjigu jednostavnog naziva "Knast" - prijevod tog uličnog izraza za zatvor bi mogao biti "Ćuza". To nije njegova autobiografija, nego veoma osoban i veoma iscrpan pogled na mjesta u Njemačkoj koje mnogi nikad ne vide - niti žele vidjeti.

Četvorni metri očaja

"Samica je otprilike 3,5 metara dugačka, 2 metra široka i oko dva i pol metra visoka. Od vrata do prozora je četiri koraka." Liječnik hladne glave opisuje životne okolnosti zatvorenika, od kreveta pa do nužnika. U opisu se osjeća tjeskoba, baš kao i nemogućnost izbjeći svoju sudbinu. Osjećaju se i mirisi državne ustanove, laštilo za pod, hladan smrad duhanskog dima, muški znoj, jeftin sapun i zagorjela hrana i ti mirisi nikad neće izaći iz nosa niti zatvorenicima, niti čuvarima i zaposlenicima u zatvoru. Upravo oštro oko Joe Bauscha pomaže razumjeti, zašto je zatvor mjesto i agresije i depresije. U svojih 25 godina staža je doživio 50 slučajeva samoubojstava.

Samice su čak bolji izbor. Ćelije za više zatvorenika koji se stalno mijenjaju znače gubitak svake privatnosti i mogućnosti povlačenja. Ovdje se sudaraju različiti karakteri, etničke skupine i vjerski svjetonazori: "Ima mnoštvo mogućnosti šikaniranja i zlostavljanja nekog zatvorenika u skupnoj ćeliji. U tome gotovo da nema granica mašti. Za većinu zatvorenika je smještaj u takvu zajedničku ćeliju pojam pakla u zatvoru."

Tajne koje zna samo liječnik

Ono što Bausch opisuje premašuje sve uobičajene predodžbe o zatvoru. Kao zatvorski liječnik i osoba od povjerenja koja je vezana zakletvom šutnje je vidio i čuo svjedočanstva o stvarima koje ne znaju niti zatvorski čuvari. On je čuo o ovisnostima od droge, o ucjenama i iznuđivanju, o silovanju zatvorenika... Sve to opisuje sa mnogo suosjećanja, ali i sa jasnom predodžbom kako je riječ o osuđenim kriminalcima. Utoliko je to i obračun sa nekakvim zastarjelim predodžbama o zločinu i kazni kakve su još široko rasprostranjene i koje kod mnogih stvara otpor već i pri samoj pomisli da bi trebalo olakšati život čak i teškim zločincima u zatvoru. I osoblje zatvora pati u tom sustavu koji čini zatvor: kao što zatvorenici nemaju dovoljno mogućnosti za terapiju svojih poremećaja u ponašanju, tako i čuvarima nedostaje pomoć.

Kao što detaljno opisuje svakodnevnicu zatvora, tako precizno opisuje i svoja iskustva sa tipovima zločinaca. Oni koji su spolno zlostavljali djecu upadaju u oči po tome, što se pod svaku cijenu trude ne upasti u oči. Provalnici i lopovi su oprezni i strašljivi, silovatelji obično ne mare ni za koga, osim za sebe. Ubojice su u tom društvu gotovo najopušteniji stanovnici zatvora i u usporedbi s ostalima, najlakše podnose boravak iza rešetaka. Autor pretpostavlja da je to zato jer su oni svjesni težine svog zločina pa se onda niti ne cjenkaju sa svojom sudbinom.

Osim ovih osobnih dojmova, Joe Bausch navodi i statističke brojke: u njemačkim zatvorima ima 75 tisuća muških zatvorenika, ali samo 5000 žena. Žene rjeđe postaju kriminalke, a i manje su sklone zvjerstvima. Ako i ubiju nekoga, to se događa organizirano, često iz razočarenja ili zbog dugogodišnjeg ponižavanja. I inače, to su žene obično sa ruba društva jer su 70% zatvorenica ovisne o drogi.

Sukobljeni svjetovi

Ovi opći dojmovi su u knjizi ilustrirani pričama o pojedinim sudbinama koje su osobito dojmile zatvorskog liječnika. Izvještava o kraljevima bijega koji ne propuštaju niti jednu priliku dočepati se slobode, baš kao i o Bertiju, hohštapleru, varalici i osvajaču ženskih srdaca, kojem je u 30 godina iza rešetaka zatvor postao jedini dom. Neke priče su doista potresne, kao o jednom mladiću koji je, nakon što su ga silovali drugi zatvorenici, postao HIV-pozitivan. Ili o jednoj mladoj ženi koja je odrasla u strogo katoličkoj obitelji u kojoj se nije smjela reći niti riječ o spolnosti. Kad je ostala u drugom stanju, u potpunom očaju i bez ikoga kome bi mogla povjeriti svoju nesreću, gutala je hranu kako bi sakrila svoje stanje i ubila je svoje dijete odmah nakon rođenja.

Ili jedan tamnoputi zatvorenik, porijeklom iz Afrike kojeg je obuzeo napad sličan epileptičkom i koji je jedino liječniku otvorio srce, svjedočanstvom o svom djetinjstvu kao dijete-vojnik. Svaki zatvorenik ima svoju priču koja jasno pokazuje: "'Ćuza' je realnost, zrcalo čitavog društva. Tko se ovdje nasuče, nipošto ne pripada dnu Njemačke, talogu globaliziranog društva. Ovdje dolazi do frontalnog sukoba čitavih svjetova koji se u slobodi uopće ne dodiruju."

U knjizi koju je objavila izdavačka kuća Ullstein iz Berlina ove godine, Joe Bausch pokušava navesti i rezultate istraživanja neurologa i molekularnih biologa koji su istraživali ponašanje zatvorenika. Ti citati ispadaju prilično neumjesni nakon životnih iskustava liječnika, ali i svjedoče kako se autor doista trudi baš svim sredstvima razumjeti svoje pacijente iz zatvora i otkriti, što je to što čovjeka vodi u kriminal. Po mišljenju liječnika, rješenje je jedino prevencija u koju trebaju biti uključena već i djeca i mladi. Jer najbolje sredstvo protiv zločina jest spriječiti da zločin uopće nastane.

Autori: Günter Birkenstock / Anđelko Šubić

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić