Juli

„Komemoracija bez političkih govora“ naslov je teksta u listu „Tageszeitung“ u kojem je Erich Rathfelder pisao o obilježavanju 19. godišnjice genocida u Srebrenici. „Već mjesecima je bilo jasno da porodice žrtava neće dozvoliti da političari više govore na komemoraciji. Prečesto je obilježavanje 11. jula u Potočarima zloupotrebljavano u partijsko-političke svrhe. Rodbina žrtava je satima na velikim vrućinama morala slušati govore i čekati da sahrani svoje najmilije. Ta praksa, koja je dijelom bila i ponižavajuća, konačno je završena.“

„U srpskom društvu i dalje postoji malo naznaka da genocid u Srebrenici i ostalim dijelovima BiH bude povod da se razmisli o vlastitoj prošlosti u proteklom ratu. Kada su ovih dana borci za ljudska prava iz Beograda krenuli za Srebrenicu, napali su ih ekstremisti, a neki su čak i povrijeđeni“.

„Da li se ponašanje mladih dok prolazi kamion sa posmrtnim ostacima žrtava, podizanje tri prsta i nošenje majica sa slikom haškog zatvorenika Ratka Mladića, tematizira u njihovim kućama i školama?“, pita se Rathfelder i konstatuje: „Sva dosadašnja iskustva govore suprotno. Jedan od čuvara Centra u Potočarima kaže da je samo jedan mladić, Srbin iz Srebrenice, u proteklih nekoliko godina tajno došao u Memorijalni centar kako bi razgovarao o onom šta se zaista dogodilo u Srebrenici. On je bio jedini Srbin, koji je pokazao ljudsku potrešenost“.

Srebrenica: Evropska bol

„Srebrenica nije samo bosanska, nego i evropska tragedija“, piše Nenad Memić, urednik magazina „Kosmo“ u austrijskom listu „Standard“ i nastavlja: „11. juli u nama svake godine budi tugu i očaj. Prisjećamo se Srebrenice. Ovaj istočnobosanski grad je već 19. godinu širom svijeta simbol patnje. Ta patnja nas često ostavlja bez riječi i svako objašnjenje čini besmislenim“.

„Obilježavanje godišnjice genocida u Srebrenici je prije svega povod da se u tišini i sa puno poštovanja prisjetimo žrtava. Zdrava kultura prisjećanja ne dozvoljava mržnju, osvetu, relativizaciju ili negiranje genocida. Ona prije svega zahtjeva neumornu potragu za pravdom i nastojanjima da se takva gnusna zlodjela nikada više ne dogode. Srebreničke žrtve su Bošnjaci, ali oni simobiliziraju patnju cjelokupnog čovječanstva. Ono što povezuje sve nas je bol: on je svugdje isti, bez obzira o kojoj žrtvi se radi i bez obzira kojoj naciji ili vjeri pripadala žrtva“.

„Zašto je za Austriju i Evropu važno da se prisjetimo 8.372 ubijena muškarca i dječaka. Zato što su i oni bili Evropljani – Evropljani one Evrope koja je kompletno zakazala da spriječi krvavi konflikt u svom centru. Tragični događaji u Srebrenici su duboko ukorijenjeni u evropsku istoriju. Iz tih razloga moramo, ne samo 11. jula, govoriti o Srebrenici – o zločinima iz vremena u kojem smo se nemoguće ponašali“.

U Sarajevu je Evropa posljednja nada

Rena Lehmann u listu „Rheinische Post“ je u julu objavila tekst u kojem piše da je 40 posto radno sposobnog stanovništva u BiH nezaposleno. „Onaj ko ovdje (BiH) uopšte radi, radi u državnim institucijama. Međutim, te poslove dijele političari. Političari u BiH rijetko postižu dogovore jer se često ne odlučuje pragmatično i sadržajno, nego po tome koja etnička grupa će od toga najviše profitirati“.

„Ako vodenice ovdje uopšte i melju, onda melju polako“, piše Rena Lehmann i nastavlja: „Skoro nigdje na Balkanu rat na prostoru bivše Jugoslavije nije tako promijenio strukturu stanovništva kao što je u BiH. „Političke odnose u Bosni i Hercegovini je njemačka ambasadorica u toj zemlji, Ulrike Maria Knotz, nazvala `lavirintom`“, piše Rena Lehmann u listu „Rhenische Post“ i navodi da u BiH ima veliki broj ljudi koji ne znaju šta i kako dalje. Međutim, Lehmannova piše i o obrazovanim mladim ljudima, koji se mogu vidjeti u velikom broju kafića u Sarajevu. „Mnogo je mladih koji su puni nade“, piše autorica teksta i navodi da je Sarajevo dosta živ grad. „U ugodnim uličicama u starom dijelu grada čuju se međunarodni glasovi. Sve to između džamija, pravoslavnih i katoličkih crkvi i jevrejskih sinagoga. Mnogi ovdje kažu da je Sarajevo `mali Jerusalem`“.

„Ipak, ljudi ovdje ne vjeruju jedni drugima. Većina polaže nade u EU, a ne u njihove političare. Prema rezultatima ispitivanja javnog mnjenja, 85 posto staovnika BiH je za ulazak njihove zemlje u EU, i to što je prije moguće“, piše pored ostalog u listu „Rhenische Post“.

Vahid Halilhodžić – nepredvidivi unikat

O treneru kojeg naziva "nepredvidivim unikatom" list Echo je pored ostalog napisao: "Ulaskom u osminu finala Vahid Halilhodžić je ustvari zaslužio da mu podignu spomenik, ali ovaj trener iz Bosne i Hercegovine nije dozvolio da ga nagovore da promijeni svoju odluku o odlasku. Onaj ko angažuje Halilhodžića dobija u svojoj kući jednog nepredvidivog i jedinstvenog trenera, koji ne propušta priliku da dijeli lekcije. Njegovi zagovornici ukazuju na to da je već puno toga doživio u ratu u BiH i da je bio ranjen. Njegov životni put možda je razlog što ne želi išta da ima sa smutljivcima, lažovima i prevrtljivcima”, navodi list Echo.