Joschka Fischer: „Italija će odlučiti sudbinu Europe“
3. juni 2018
Već i naslov predavanja Joschke Fischera na Forumu W (Wissenschaftdienst), redovitih tribina Znanstvene službe njemačkog Bundestaga je bio dovoljno provokativan: „Hoće li propasti Europa?" Ovaj nekadašnji popularni političar stranke zelenih nikad nije bio poznat da se zamara sa svakodnevnim sitnicama, nego je uvijek tražio cjelovit odgovor.
A takav odgovor na trenutna događanja u Italiji nije lako naći. Već kako se stvari promatraju, to se može nazvati bankovnom i krizom zajedničke valute, krizom demokratske politike i moći populista, a onda bi se moglo reći i da je to kriza svjetskog poretka kakvog smo donedavno poznavali.
Bivši njemački ministar nema lijepih riječi niti za ovu vladu u Berlinu: kancelarka Merkel i njeno društvo bi trebali „prestati sa fetišom crne nule", uravnoteženih državnih prihoda i rashoda koje žele u Njemačkoj, ali i što neumorno propovijedaju i nalažu drugima u Europskoj uniji. Jer tu se sad već radi o čitavoj ideji te zajednice kojoj treba dati novi život. Francuski predsjednik Macron je na sveučilištu Sorbonne iznio svoju viziju i nije ništa drugo nego „skandal" što ovaj Berlin ni do dana današnjeg nije uspio sročiti suvisli odgovor na tako važno pitanje, misli Joschka Fischer.
„A onda se stavio novac na stol..."
Još iz doba dok je aktivno sudjelovao u politici, Fischer kaže kako je to obično bilo u europskim pregovorima: kad se svađa protegla dugo u noć, „onda se lupio novac na stol kako bi se našao kompromis". Tako je bilo i u njegovo doba, a tako je bilo još i prije, za kancelara Kohla. A činjenica jest: čak i kad je Njemačka otvorila novčanik za Europu, uvijek je i sama imala koristi od toga. „S tom blokadom u razmišljanju kako 'oni tamo žele samo naš novac', neće biti ništa od Europe", misli Fischer. I pita: da li bi i u pitanju sigurnosne politike bilo drugačije da postoji mentalitet da se samo uzima i ništa ne daje?
Kada je riječ o sve prisutnijem populizmu i sebičnosti država članica Europske unije, Joschka Fischer se može pohvaliti kako je još godine 2000., dakle prije „Velikog praska" Europske unije i njenog velikog proširenja sa 15 na u međuvremenu 28 zemalja članica, ustrajao na „političkom novom osnutku" Europe. U osnovi, to zvuči dobrim dijelom slično onome što je sad govorio Macron. Fischer je već onda govorio o „avangardi" Europske unije, o „gravitacijskom težištu" nacionalnih država članica koji će ih navesti da postanu još bliži. Tražio je u tome prirodan proces, a ne na mukotrpne pregovore o „predaji" suvereniteta i tek čekanje što će učiniti ostali.
„Ne želim izbor ili SAD ili Kina"
Ali već onda i bez populista i protivnika Europe i na istoku i na zapadu je Fischer znao kako postoji „granica bola" građana nacionalnih država i kako „super-država Europa" ne mora biti rješenje. No u međuvremenu je pritisak postao još veći, a došle su i nove, zabrinjavajuće činjenice koje hitno traže pravo pozicioniranje i pravi odgovor.
„Udar komete Trump", kako kaže Fischer, ne znači samo kraj globalnog poretka kakvog smo poznavali, nego je to i eskalacija borbe za novu prevlast. Upravo se odlučuje da li će Europljani još moći sami odlučivati o svom načinu života, o svojem tumačenju veze između gospodarstva i načela prava i o svojim sustavima socijalne pomoći ili će im ostati još samo jedna dilema: hoće li se prikloniti SAD ili Kini?
On osobno ne želi doživjeti da Njemačkoj i čitavoj Europi ostane izbor između dvije svjetske sile. Rusiju tu Fischer više uopće ne vidi kao nekog važnijeg čimbenika, jer se nova igra globalnih odnosa više ne vodi sirovinama, nego „spremnošću na digitalne inovacije".
„Što mislite, kamo će odletjeti ono što uštedimo?"
A ako sve i ukazuje na tu dilemu kojoj se približavamo, tek to je razlog da Njemačka prestane razmišljati o svojoj štednoj knjižici – jer joj te uštede neće baš ništa pomoći. „Što ako u slijedećoj recesiji Trumpu njegovi suradnici kažu; stanje je takvo i takvo, mora se investirati. I onda će gospodin Trump pitati: 'A tko može uložiti novac?' I onda će čuti odgovor: 'The Germans'. Što mislite, kamo će onda otići sve što smo mi sad mukotrpno uštedjeli?" pita bivši njemački ministar vanjskih poslova.
Zaključak Joschke Fischera i njegov savjet njemačkoj vladi je jasan: valja otvoriti blagajnu, ali isto tako treba razmisliti kako da Njemačka svoju financijsku snagu transferira i u politički utjecaj i kako da ga upotrijebi. Tu se vratio i na konkretan slučaj Italije: njoj se može mnogo pomoći već kad bi se uopće počelo razgovarati o mogućnosti velikog investicijskog plana, svojevrsnog europskog New Deala. Konačno, u politici je važno i poslati pravi signal svojih namjera.
Nakon gotovo dva sata rasprave, signalom se, označavajući kraj, oglasio i mobitel Joschke Fischera. Melodija je, kakve li simbolike, bila himna Evrope - Oda radosti iz Beethovenove 9. simfonije.