Jesmo li zaista toliko jadni?

Fudbal može izazvati opasna i nacionalistička osećanja. Poslije jedne kvalifikacione utakmice između Hondurasa i Salvadora 1969. godine, počeo je takozvani fudbalski rat između te dvije zemlje, koji je odnio više od 2000 žrtava.

Za neke igrače, trenere i navijače sa Balkana, Svjetsko prvenstvo u Rusiji kao da je nastavak rata drugim sredstvima. Tako su Granit Džaka i Đerdan Šaćiri rukama formirali dvoglavog orla da bi tako proslavili svoje golove i ponizili Srbe.

Džaka je rođen u Švajcarskoj, njegovi roditelji dolaze sa Kosova. Šaćiri je rođen na Kosovu, a sa roditeljima se preselio u Švajcarsku kada je imao pet godina. Ni jedan ni drugi ne dolaze iz Albanije, ni njihovi roditelji nisu iz Albanije, njih dvojica ne igraju za Albaniju, pa ipak, svoje golove protiv Srbije slave pokazivanjem albanskog nacionalnog simbola.

Nije ništa neobično da dijaspora gaji specijalan odnos sa „domovinom". Država sa kojom se u stvarnosti nema mnogo kontakta, stilizuje se kao neko mitsko mjesto. „Domovina" je mjesto koje se posjećuje za vrijeme ljetnjeg raspusta i o kojem može da se priča sve najljepše dokle god roditelji ili djeca primaju plate u evrima ili švajcarskim francima.

Mora se reći da su srpski navijači na stadionu vrijeđali Džaku i Šaćirija tako da se odgovor u vidu dvoglavog orla formiranog rukama još može smatrati vrlo diplomatskim. Osim toga, apsurdno je to što Srbe provocira dvoglavi orao, jer i sami imaju jednog na zastavi. Ali, takva je logika nacionalista. Ne moramo je razumjeti.

Gori je bio srpski selektor Mladen Krstajić, svakako najlošiji gubitnik na ovom Mundijalu. On je okrivio sudiju Feliksa Briha za poraz Srbije i rekao da bi ga poslao u Hag da mu se tamo sudi „kao što su tamo nama sudili". Malom rečju „nama" Krstajić se solidarizovao sa osuđenim ratnim zločincima i utvrdio da su na optuženičkoj klupi Haškog tribunala bili svi Srbi. Nacionalistička logika... Mnogi Srbi se slažu sa Krstajićem. Vjerovatno i oni navijači koji su na stadionu u Kalinjingradu nosili majice sa likom osuđenog zločinca Ratka Mladića koji je samo u Srebrenici odgovoran za ubistvo 8.000 ljudi.

Ni hrvatska reprezentacija nije propustila da glorifikuje ratne zločince. Možete li zamisliti kako njemački fudbaleri poslije pobjede u svlačionici pjevaju pjesme desnoekstremnih umetnika koji se rugaju žrtvama njemačkih logora uništenja? Vjerovatno ne. Za hrvatske reprezentativce to je normalno. Oni svoju pobjedu nad Argentinom slave pjesmom koja počinje riječima „Za dom spremni", što je pozdrav ustaških nacističkih kolaboratora. Riječ je o pjesmi desnoektremnog muzičara Marka Perkovića Tompsona koji se u svojim pesmama ruga žrtvama koncentracionih logora u Jasenovcu i Staroj Gradiški. To su logori u kojima su Jevreji, Srbi, Romi i pripadnici opozicije sistematski uništavani.

Nije to prvi put da fašistički pozdrav izazove skandal sa hrvatskom reprezentacijom. Kada se Hrvatska kvalifikovala za Svjetsko prvenstvo u Brazilu, Josip Šimunić je navijačima uskliknuo „Za dom!" – na šta se iz hiljada grla prolomilo: „Spremni!" Šimuniću je posle toga zabranjeno da igra u Brazilu. To nije dovelo do normalizacije kada je riječ o fašizmu hrvatskih fudbalskih navijača. Šteta, jer hrvatska reprezentacija na sportskom planu postiže sjajne stvari i zapravo bi bilo lijepo poželjeti joj uspjeh na Svjetskom prvenstvu.

Za mene se postavlja pitanje: draga braćo sa Balkana, jesmo li zaista toliki nacionalisti, toliko jadni? I moramo li to stalno pokazivati čitavom svijetu?

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android