JERGOVICEV 'STRAH OD LETENJA'
15. januar 2004Oglas
Njujuorski izdavac Arhipelago Books objavio je prvo americko izdanje knjige prica Miljenka Jergovica, "Sarajevski Marlboro". U istoj ediciji, pored bosanskog pisca, ove godine objavljuje se jos i njemacki pjesnik Rainer Maria Rilke, te cuveni i jedan od najvaznijih kineskih poeta, Meng Hao-jan. U Americi se svake godine objavi preko 100.000 novih naslova knjiga, i oni se prodaju u milionskom tiazu. Od tog broja, novo-objavljenih prevoda je samo oko 300, i njih potpisuju neamericki autori, vec dokazani i slavni - poput Jergovica. Erol Avdovic
Na promociji americkog izdanja, sada vec kultne, iako, debitanstske knjige pripovjedaka Miljenka Jergovica, "Sarajevski Marlboro", prvi put objavljene daleke 1994., i evo ovaj put u New Yorku, najupecatljivije je figurirao zapis hrvatske spistateljice Slavenke Drakulic, kako je, "od svih knjiga o Bosni, ova kolekcija prica, vjerojatno najbolja".
Doista, njujorski izdavac, Arhipelago Books, koji je kjnigu I objavio, ima razloga biti ponosan na svog novog europskog, I prvog bosanskog autora, okicenog brojnim svjetskim knjizevnim lovorikama, poput Goeteve nagrade za literaturu.
Na celu Savjetodavnog odbora Arhipelaga je Ammiel Alkalay, znani slavista I sveucilisni profesor iz New Yorka; covjek koji vazi za dobrog znalca literature iz dijela Europe kome Jergovic pripada. On je i napisao je predgovor za Sarajevski Marlboro, ne stedeci komplimente o Miljenkovom do kosti ubojitom, lokalnom ratnom dnevniku sa globalnim odjekom. Knjigu je na engleski, jos 1997. prevela Stela Tomasevic, kada je objavljena u izdanju londonskog Penguina, koji objavljuje, ponajvise best-sellere. Sada se Jergovicev "Marlboro" nasao u novom graficckom, ali starom jezickom, engleskom "pakovanju," pojavljujucI se kao prvo od ukupno, I svega sedam izdanja Arhipelaga, ove 2004. U istoj ediciji ovog americkog izdavaca, pored bosanskog pisca, ove godine objavljuje se jos i njemacki pjesnik Rainer Maria Rilke, te cuveni i jedan od najvaznijih kineskih poeta, Meng Hao-jan.
RazmisljajucI o ovom Miljenkovom, sada vec best-selleru, koga sam davno upoznao, i ciji se knjizevni 'embrion' zaceo, negdje u prkosnom srcu sarajevskog djecaka, pod kisom granata sa okolnih brda, prije deset I vise godina, sada stanovniku Krlezinog Zagreba, stizem na njegovu promociju, na samom kraju New Yorka, tako daleko I blizu svih Jergovicevih dogadjaja. Na ulasku u Bradford Graves Gallery, doslovice na posljednjoj njujorskoj aveniji, 11-toj po redu, gdje se ovaj monstrum od grada samo fizicki zavrsava, I gdje je promocija Miljenkove knjige odr`ana, Danijela I Andrej Urem, nasI ljudi, porijeklom iz Hrvatske, koji vode ovaj Mali Hram kulture, docekuju nas sa rijecima: "Fino se provedite; kao sto vidite sve je puno, ima vina I sira, jedino … Miljenko nije mogao docI"!
Probijam se do nekog od, kako vidim -- mnogih poznatih lica, "kao da" --pokupim dodatne informacije o razlogu Jergovicevog nedolaska, ali ponajvise da osjetim malo te tople 'sarajevske atmosfere' ovdje na januarski ohladjenom Manhattanu:Sad znam zasto januar zovu sijecan! Selma Subasic,jedna od brojnih Bosanki, post-diplomaca u New Yorku, kaze mi: "Strah od letenja … covjek se boji letenja avionom u ova zla vremena ..."
Nije valjda da se Jegovic plasi "vijesti iz fabrike straha", ili, ovog americkog predsjednika?! Neznam. Ne razumijem! Pitam Selmu, seretski neozbiljno, trazeci da mi protumaci: Nije mala stvar objaviti knjigu u Americi, a ne doci na promociju. Selma se grohotom smije:
"Ma kakvi! Prije da se Bush boji Miljenka, jer sve sto Jergovic napise, kao i Aleksandar Hemon uzdrma mnoge, pa cak i predsjednike... jer Miljenkova rijec je toliko jaka ..."
Sarajlija, Edin Hadzic na promociju je dosao sa Ljiljanom Setkom, takodjer sarajkom zaposlenom u Ujedinjenim narodima na East Riveru. Edin je diplomirao filozofiju i englesku knjizevnost u New Yorku, i odusevljen je samim cinom, i tim, da je uz Dzevada Karahasana, najprevodjeniji bosanski zivi pisac, Miljenko Jergovic na ovakav nacin i u ovakvoj perstiznoj ediciji predstavljen u Americi:
"Dosao sam ne zeleci propustiti promociju ovog bosanskog intelektualca i humaniste, jer mislim da je on, Jergovic, veoma vazan za renesansu bosanske knjizevnosti i uopce za prominentnost bosanskog drustva", kaze izmedju ostalog Hadzic. Ocigledno nadahnuta Jergovicevim stivom, tuzlanka Edita Zulic, inace, americki politolog, koja je te veceri predstavla Sarajevski Marlboro znatizeljnoj americkoj publici, objasnjava zasto bi ova Jergoviceva knjiga trebala biti vazna i za Amerikance. I zasto je za prezentaciju knjige odabrala jednu Jergovicevu, istinitu sarajevsku pricu sa sumornim naslovom:
"Mislim da ta prica meni, najdublje govori o toj jednoj sarajevskoj ili bosanskoj dusi. Nju je ujedno, strancima i najteze razumjeti. S obzirom da je Grobar, (kako se prica i zove - op.aut.), kako je zapisano - bio intervjuisan od jednog amerikog novinara, koji je pokazao da 'nema pjma sta se desava'. Taj novinar zeli doznati sta jedan grobar misli doka ukopava svoje nekadasnje prijatelje, sugradjane i komsije... Ova me prica dirnula jer mi je Sarajevo uvjek predstavljalo jedan multienicki grad, na sta sam bila ponosna, kao i na cinjenicu sto je upravo Sarajevo glavni grad Bosne... Znam da se dosta toga promjenilo, mislim da se Sarajevo konstantno mijenja, ali je u nasim sjecanjima Sarajevo ostati kao u sjecanju ovog grobara, bilo da je to prijeratno, ili ratno ili ovo sadasnje Sarajevo, u kojem su ljudi svih nacionalnosti i etnickih backgrounda povezani kroz to Sarajevo. I da oni zive jedni s drugima, bilo da je to nad zemljom, ili ispod zemlje ..." kaze vrlo poeticno Edita.
O Jergovicevom ce pripovjedanju, te hladne veceri u New Yorku, ostati jos toga zapisano: "on donosi duboko humano, poput britve ostro razumjevanje sudbine mladih Sarajlija ... Sa podzemnim humorom, i duboko personalnom vizijom, pripovjedajuci o njihovim, iz normalnog ritma izbacenim zivotima, sa svakodnevnim snovima u prvom, i zonom smrti u drugom redu", iz te sarajevske, ratne galerije ..., pise u opisu Jergoviceve knjige o Sarajevu, cija je promocija u New Yorku prosla dostojanstveno jednostavno.
Dok kupim te razbacane rijeci sastavljajuci okvir za prikaz promocije, optuzujuci autora u sebi -- zasto nije savladao "strah od letenja" i pojavio se medju nama, u New Yorku, odjednom kao da cujem odgovor: Zvuke Beethovenovog Adagia Sostenuto. Zvuke koji dolaze iz epicentra nekog zaboravljenog sarajevskog sumraka. Negdje na potezu od Skenderije do Latinske cuprije. I dodje mi da kazem: Oni koji su pored sarajevskog probali i skupi, americki Marlboro, kunu se, da je samo Onaj Sarajevski -- Istinski Otrovan. Onako dobar, kako ga je i Jergovic opisao.
Na promociji americkog izdanja, sada vec kultne, iako, debitanstske knjige pripovjedaka Miljenka Jergovica, "Sarajevski Marlboro", prvi put objavljene daleke 1994., i evo ovaj put u New Yorku, najupecatljivije je figurirao zapis hrvatske spistateljice Slavenke Drakulic, kako je, "od svih knjiga o Bosni, ova kolekcija prica, vjerojatno najbolja".
Doista, njujorski izdavac, Arhipelago Books, koji je kjnigu I objavio, ima razloga biti ponosan na svog novog europskog, I prvog bosanskog autora, okicenog brojnim svjetskim knjizevnim lovorikama, poput Goeteve nagrade za literaturu.
Na celu Savjetodavnog odbora Arhipelaga je Ammiel Alkalay, znani slavista I sveucilisni profesor iz New Yorka; covjek koji vazi za dobrog znalca literature iz dijela Europe kome Jergovic pripada. On je i napisao je predgovor za Sarajevski Marlboro, ne stedeci komplimente o Miljenkovom do kosti ubojitom, lokalnom ratnom dnevniku sa globalnim odjekom. Knjigu je na engleski, jos 1997. prevela Stela Tomasevic, kada je objavljena u izdanju londonskog Penguina, koji objavljuje, ponajvise best-sellere. Sada se Jergovicev "Marlboro" nasao u novom graficckom, ali starom jezickom, engleskom "pakovanju," pojavljujucI se kao prvo od ukupno, I svega sedam izdanja Arhipelaga, ove 2004. U istoj ediciji ovog americkog izdavaca, pored bosanskog pisca, ove godine objavljuje se jos i njemacki pjesnik Rainer Maria Rilke, te cuveni i jedan od najvaznijih kineskih poeta, Meng Hao-jan.
RazmisljajucI o ovom Miljenkovom, sada vec best-selleru, koga sam davno upoznao, i ciji se knjizevni 'embrion' zaceo, negdje u prkosnom srcu sarajevskog djecaka, pod kisom granata sa okolnih brda, prije deset I vise godina, sada stanovniku Krlezinog Zagreba, stizem na njegovu promociju, na samom kraju New Yorka, tako daleko I blizu svih Jergovicevih dogadjaja. Na ulasku u Bradford Graves Gallery, doslovice na posljednjoj njujorskoj aveniji, 11-toj po redu, gdje se ovaj monstrum od grada samo fizicki zavrsava, I gdje je promocija Miljenkove knjige odr`ana, Danijela I Andrej Urem, nasI ljudi, porijeklom iz Hrvatske, koji vode ovaj Mali Hram kulture, docekuju nas sa rijecima: "Fino se provedite; kao sto vidite sve je puno, ima vina I sira, jedino … Miljenko nije mogao docI"!
Probijam se do nekog od, kako vidim -- mnogih poznatih lica, "kao da" --pokupim dodatne informacije o razlogu Jergovicevog nedolaska, ali ponajvise da osjetim malo te tople 'sarajevske atmosfere' ovdje na januarski ohladjenom Manhattanu:Sad znam zasto januar zovu sijecan! Selma Subasic,jedna od brojnih Bosanki, post-diplomaca u New Yorku, kaze mi: "Strah od letenja … covjek se boji letenja avionom u ova zla vremena ..."
Nije valjda da se Jegovic plasi "vijesti iz fabrike straha", ili, ovog americkog predsjednika?! Neznam. Ne razumijem! Pitam Selmu, seretski neozbiljno, trazeci da mi protumaci: Nije mala stvar objaviti knjigu u Americi, a ne doci na promociju. Selma se grohotom smije:
"Ma kakvi! Prije da se Bush boji Miljenka, jer sve sto Jergovic napise, kao i Aleksandar Hemon uzdrma mnoge, pa cak i predsjednike... jer Miljenkova rijec je toliko jaka ..."
Sarajlija, Edin Hadzic na promociju je dosao sa Ljiljanom Setkom, takodjer sarajkom zaposlenom u Ujedinjenim narodima na East Riveru. Edin je diplomirao filozofiju i englesku knjizevnost u New Yorku, i odusevljen je samim cinom, i tim, da je uz Dzevada Karahasana, najprevodjeniji bosanski zivi pisac, Miljenko Jergovic na ovakav nacin i u ovakvoj perstiznoj ediciji predstavljen u Americi:
"Dosao sam ne zeleci propustiti promociju ovog bosanskog intelektualca i humaniste, jer mislim da je on, Jergovic, veoma vazan za renesansu bosanske knjizevnosti i uopce za prominentnost bosanskog drustva", kaze izmedju ostalog Hadzic. Ocigledno nadahnuta Jergovicevim stivom, tuzlanka Edita Zulic, inace, americki politolog, koja je te veceri predstavla Sarajevski Marlboro znatizeljnoj americkoj publici, objasnjava zasto bi ova Jergoviceva knjiga trebala biti vazna i za Amerikance. I zasto je za prezentaciju knjige odabrala jednu Jergovicevu, istinitu sarajevsku pricu sa sumornim naslovom:
"Mislim da ta prica meni, najdublje govori o toj jednoj sarajevskoj ili bosanskoj dusi. Nju je ujedno, strancima i najteze razumjeti. S obzirom da je Grobar, (kako se prica i zove - op.aut.), kako je zapisano - bio intervjuisan od jednog amerikog novinara, koji je pokazao da 'nema pjma sta se desava'. Taj novinar zeli doznati sta jedan grobar misli doka ukopava svoje nekadasnje prijatelje, sugradjane i komsije... Ova me prica dirnula jer mi je Sarajevo uvjek predstavljalo jedan multienicki grad, na sta sam bila ponosna, kao i na cinjenicu sto je upravo Sarajevo glavni grad Bosne... Znam da se dosta toga promjenilo, mislim da se Sarajevo konstantno mijenja, ali je u nasim sjecanjima Sarajevo ostati kao u sjecanju ovog grobara, bilo da je to prijeratno, ili ratno ili ovo sadasnje Sarajevo, u kojem su ljudi svih nacionalnosti i etnickih backgrounda povezani kroz to Sarajevo. I da oni zive jedni s drugima, bilo da je to nad zemljom, ili ispod zemlje ..." kaze vrlo poeticno Edita.
O Jergovicevom ce pripovjedanju, te hladne veceri u New Yorku, ostati jos toga zapisano: "on donosi duboko humano, poput britve ostro razumjevanje sudbine mladih Sarajlija ... Sa podzemnim humorom, i duboko personalnom vizijom, pripovjedajuci o njihovim, iz normalnog ritma izbacenim zivotima, sa svakodnevnim snovima u prvom, i zonom smrti u drugom redu", iz te sarajevske, ratne galerije ..., pise u opisu Jergoviceve knjige o Sarajevu, cija je promocija u New Yorku prosla dostojanstveno jednostavno.
Dok kupim te razbacane rijeci sastavljajuci okvir za prikaz promocije, optuzujuci autora u sebi -- zasto nije savladao "strah od letenja" i pojavio se medju nama, u New Yorku, odjednom kao da cujem odgovor: Zvuke Beethovenovog Adagia Sostenuto. Zvuke koji dolaze iz epicentra nekog zaboravljenog sarajevskog sumraka. Negdje na potezu od Skenderije do Latinske cuprije. I dodje mi da kazem: Oni koji su pored sarajevskog probali i skupi, americki Marlboro, kunu se, da je samo Onaj Sarajevski -- Istinski Otrovan. Onako dobar, kako ga je i Jergovic opisao.
Oglas