S čim se suočava NATO u jugoistočnoj Europi?

NATO je više nego ikada u sukobu oko toga kako se nositi s Rusijom s obzirom na eskalirajući konflikt oko Ukrajine. "SAD i Velika Britanija su za čvrst stav i zastrašivanje. Njemačka, Francuska i Italija naglašavaju dijalog, a treća skupina oko Bugarske, Mađarske ili Slovačke želi ostati izvan sukoba i raspoređivanja trupa. Njemačka obično predstavlja umjerenu poveznicu između tih grupa – to trenutno nedostaje zbog slabosti u vodstvu”, kaže za DW Stefan Meister, stručnjak za istočnu Europu u DGAP-u. "Tu dolazi i do slabljenja zbog populizma, Trumpa i Brexita. Putin to pokušava iskoristiti za pregovore o novom sigurnosnom poretku u Europi bez SAD-a", kaže dalje Meister. U ovoj situaciji zemlje NATO-a u srednjoj i jugoistočnoj Europi igraju neuobičajeno središnju ulogu. No ponekad odtle stižu reski zvuci.

"Ako dođe do eskalacije, povući ćemo se do posljednjeg hrvatskog vojnika"

Hrvatski predsjednik Zoran Milanović izazvao je iritaciju krajem januara kada je najavio da će se njegova zemlja povući u slučaju konflikta: "NATO povećava svoju prisutnost, mi nemamo ništa s tim i nećemo imati ništa s tim. Ako dođe do eskalacije, povući ćemo se do posljednjeg hrvatskog vojnika." Ova izjava je dovela Vladu u Zagrebu u sitaciju da mora objašnjavati: "Predsjednik ne govori u ime Hrvatske, već u svoje ime. Mi jesmo i ostat ćemo vjerni član NATO-a", rekao je ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman za njemački dnevnik Frankfurter Allgemeine Zeitung. 

Milanovićeve izjave bile su tim više začuđujuće s obzirom na to da ni NATO ni SAD ni Ukrajina nikada uopće nisu tražili vojni angažman od Hrvatske. "Milanovićeve izjave služe u unutar političke svrhe, moraju se promatrati u pozadini njegovog stalnog sukoba s premijerom Andrejem Plenkovićem. Čini se da Milanović u posljednje vrijeme igra na nacionalističku kartu, nazivajući Milorada Dodika, lidera bosanskih Srba, 'partnerom' ' i želi se poslužiti snovima hrvatskih nacionalista o prekrajanju granice u Bosni uz rusku potporu", kaže dr. Filip Milačić, znanstveni suradnik u Zakladi Friedrich Ebert u Beču, na DW-u.

Povijest kao ruski "influencer" u Bugarskoj

Govoreći nanacionalnoj bugarskoj TV 1. februara, ruska veleposlanica Eleonora Mitrofanova vrlo je jasno dala do znanja što Rusija traži: povlačenje NATO-a na granice iz 1997. i povlačenje svih NATO trupa i baza iz zemalja poput Rumunjske i Bugarske. Formalno, prema riječima Mitrofanove, te bi zemlje mogle ostati članice NATO-a. Ministar obrane Stefan Janev očito se može naviknuti na ideju "fiktivnog članstva u NATO-u". U decembru ga je premijer Kiril Petkov morao javno ukoriti nakon što je na Facebooku progovorio protiv raspoređivanja NATO trupa u Bugarsku. Onda je tokom parlamentarne rasprave u januaru, Janev apelirao: „Trebali bismo prestati čitati i špekulirati u stranoj štampi. Trebali bismo biti 'Bugari' i razmišljati (o vojnom angažmanu zemlje, op. aut.) iz perspektive bugarskog nacionalnog interesa." Ako bi se trupe NATO-a spremale u Bugarskoj, onda isključivo bugarske trupe, rekao je Janev.

Naglasak na "nacionalnom interesu" i "bugarskom suverenitetu" i u Sofiji ima pozadinu: u decembru su u parlament ušli nacionalisti stranke "Preporod". Veleposlanica Mitrofanowa također zna za tradicionalno prorusku poziciju bugarskih nacionalista: "Rusija ima utjecaj u Bugarskoj: na našu zajedničku povijest. Ona je najvažniji lobist, najvažniji influencer u našim odnosima."

60 posto potpore NATO-u u Rumunjskoj

Potpuno drugačije je u Rumunjskoj. Uz Njemačku i Poljsku, Rumunjska je jedna od zemalja u koje se već upućuju dodatne američke i NATO trupe. Prema istraživanju instituta za istraživanje javnog mnijenja INSCOP Research, sa 60 posto odobravanja, NATO je institucija s najvećom razinom povjerenja među stanovništvom. "Dodatne trupe u zemlji nisu samo dobrodošle, već i politički kapital za vladu. Čak se ni nacionalisti ne usuđuju govoriti protiv toga", rekao je za DW Sorin Ionita, politolog iz think tank Expert Group u Bukureštu.

"Putinov pinč" u Budimpešti

U fokusu raspoređivanja trupa NATO-a je također Mađarska, koja, poput Rumunjske, ne samo da dijeli granicu s Ukrajinom, već ima i ukrajinsku manjinu. Ovdje premijer Viktor Orban godinama održava "poseban odnos" s Rusijom. Njegovo javno divljenje autoritarnom stilu vladavine Moskve i protivljenju sankcijama Rusiji donijelo mu je nadimak "Putinov pinč". Orban je početkom februara otputovao Putinu u Moskvu u "mirovnu misiju", kako je službeno navedeno. No, glavni fokus je bio na isporuci ruskog plina, kojeg Mađarska plaća znatno ispod tržišne vrijednosti, te na uključivanje Rusije u proširenje nuklearne elektrane Paks. Budimpešta zbog toga izbjegava rasprave o većoj uključenosti Mađarske u NATO. 

"Delikatno balansiranje" na Bosforu

Posebno kompleksan odnos prema Rusiji ima strateški važna članica NATO-a Turska. U sirijskom građanskom ratu Putin i Erdogan surađuju, u Libiji podržavaju različite skupine; s jedne strane Erdogan je odbacio svoje NATO partnere kupnjom ruskih protuzračnih projektila S-400, s druge strane Ankara opskrbljuje Ukrajinu vojnim dronovima. I slično kao Njemačka, Mađarska ili Bugarska, Turska je također ovisna o ruskom plinu i nafti. "To je delikatan čin balansiranja za Ankaru: Erdogan ima posebnu vezu s Ukrajinom i podržat će nju i NATO; s druge strane, on ne smije naljutiti Putina tako da on isključi plin ili traži osvetu u Siriji", kaže Asli Aydintasbas iz Europskog vijeća za vanjske odnose u razgovoru za DW. U slučaju sukoba, Ankara bi, kako ona kaže, vjerojatno rasporedila turske trupe i isporučila tehnologiju bespilotnih letjelica Ukrajini, dok bi u isto vrijeme omogućila prolaz ruskoj mornarici u Crno more. 

Putin zna što želi, ali NATO će preživjeti

"Za razliku od Zapada, Rusija tačno zna što želi u istočnoj Europi: vratiti moć i sfere utjecaja koje je izgubila od 1991.", kaže stručnjak za istočnu Europu profesor Timothy Gordon Ash u britanskom Guardianu. Kako bi to postigao, Kremlj u jugoistočnoj Europi koristi dva alata: jeftini plin i nacionalizam. Filip Milačić je u razgovoru za DW siguran: "Rusija nudi nacionalističkim elitama nešto što Zapad ne nudi i ne bi trebao ponuditi: obećanje da će prekrojiti granice na Balkanu."

Ipak jeftini plin, nacionalizam i nejedinstvo neće biti dovoljni za podjelu NATO-a u slučaju sukoba. "SAD kao vodeća sila se trenutno može probiti, NATO je ipak relativno jednoglasan u odvraćanju, a čak i ako se manje države povuku, one u slučaju sumnje neće dovesti u pitanje svoju lojalnost savezu. Isporučuje se oružje, ojačavaju trupe i dobija na vremenu u odnosu na Rusiju", kaže ukratko Stefan Meister.

 Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu