Jacek Dehnel: Želim se vratiti ali u bolju Poljsku

DW: Jacek Dehnel, jeste li otišli iz Poljske ili ste pobjegli?

Jacek Dehnel: Sa svojim suprugom sam otišao u Berlin kako bih dobio stipendiju DAAD-a, ali to nije bilo slučajno. Prije 2015. godine nikada se nisam prijavljivao za duži, recimo jednogodišnji boravak. Kada smo pakovali stvari, znali smo da su šanse za povratak 50%.

Nakon onoga što se dogodilo tokom predsjedničke kampanje, shvatili smo da Poljska nije sigurno mjesto za LGBT osobe.

- pročitajte i ovo:  EU neće financirati gradove koji su usvojili „anti-LGBT zone“

Mislite li na riječi predsjednika Poljske Andzeja Dude?

Ne samo to. Mislim na čitavu zajedničku kampanju PiS-a i Crkve (katoličke) koja je imala zapažen uticaj na živote naših poznanika. Shvatili smo da je opasno ostati. Ne vidim potrebu da čekam da mi neko slomije ruku ili nos, ili me ubode nožem. Više volim djelovati prije nego što se nešto desi. Treba misliti i na ono što je uradila većina društva.

- pročitajte i ovo:  Oslobađajuća presuda u Poljskoj

Naime?

Izabrala je osobu, koja je koristila mržnju kao glavno sredstvo izborne kampanje. Mogao sam sebi predstaviti da živim u zemlji s užasnim režimom i borim se protiv njega zajedno s drugima. Ovo je iskustvo ljudi u različitim zemljama, uključujući Poljsku do 1989. Ili zlikovci ili mi! Ali ako većina društva demokratski bira ovog i ovakvog "Jaruzelskog" (napomena autora: general Wojcek Jaruzelski, poljski šef države 1985-1990, uveo je vojnu vlast kako bi razbio pokret za demokratiju i slobodni savez Solidarność), oprostite, ali onda ću reći: Ne!. Ako većina mojih sugrađana misli da mi se mogu oduzeti ljudska prava, spakovaću svojih sedam stvari i otići.

- pročitajte i ovo:  Borba protiv homofobije u Poljskoj: "Recite šta ste!"

Jesu li se i vaši prijatelji odselili?

Mnogo njih.

Iz sličnih razloga?

Da. Ili se pripremaju za odlazak ili su to već učinili, neki i prije predsjedničke kampanje, jer ono što se događa u Poljskoj nije novost. Nasilna homofobija vladajuće stranke PiS i crkve traje već nekoliko godina. Sada je to samo intenzivnije.

Dolazite u Berlin - podnijećete molbu za azil ... Je li istina da LGBT osobe ovdje imaju bolji život?

Prije svega, ovdje smo vjenčani, pa je i naša pravna situacija drugačija, na primjer u pogledu poreza. Kada šetate Berlinom, vidite puno zastava u duginim bojama. Neke od njih su male i drže se na prozoru, druge su ogromne i vise ispred državnih zgrada. Ali to nije znak borbe već je to gesta od srca. Kada neko u Poljskoj maše zastavom u bojama duge, to je zato što se bori.

Šta je sa držanjem za ruke?

U Poljskoj LGBT osobe uglavnom ne ispoljavaju nježnost jedni prema drugima u javnosti. Mada je to sasvim normalna psihološka potreba, nešto što je standard u socijalizaciji heteroseksualnih ljudi. Ipak, svaka osoba koja nije heteroseksualna, vrlo brzo nauči da je takva aktivnost može dovesti u opasnost. To ne znači da to niko ne čini, ja sam vidio promjenu nabolje, ali čak smo i mi, koji se nismo ustručavali da ponekad pokažemo svoju naklonost u javnosti, osjećali da moramo biti na oprezu kada to činimo.

I to ste ipak činili?

Ponekad, ali ovaj jednostavan i ljubavni gest odmah se pretvara u borbu. Ne možete nekoga samo pogladiti ili poljubiti, čak i ako između ljudi koji se vole nema ništa prirodnije od fizičke bliskosti. To je izlazak u javni prostor s nečim što se tretira kao uvredljivo, čak i kad nije. Dok sam u Berlinu, kada želim da ga poljubim, zagrlim ili držim za ruku, niti ne razmišljam o tome.

Nije bilo homofobičnih reakcija u javnosti?

Nijedna zemlja nije pošteđena homofobije ili rasizma. Ali moje se iskustvo u Berlinu radikalno razlikuje od mog boravka u Parizu, na primjer, gdje smo u roku od sedam dana doživjeli nekoliko homofobnih zlostavljanja. To nam se u Berlinu dogodilo samo jednom. Poljski radnici na gradilištu pogledali su nas i rekli jedni drugima: "Pogledajte, homoseksualci". Nije bilo sukoba, nisu ni znali da ih razumijemo, ali jednostavno se dogodilo.

Vi ste pisac, vaše sredstvo za rad je jezik. Možete li prepoznati razlike u svjetonazoru zasnovanom na poljskom i njemačkom jeziku? Ludwig Wittgenstein, koji je prije stotinu godina studirao ovdje u Berlinu, rekao je: "Granice mog jezika su granice mog svijeta".

Zbunjujuća njemačka gramatika prisiljava vas da pričekate kraj rečenice ako želite razumjeti šta drugi govori. A to utiče na kulturu diskusije. Ako govorimo na poljskom, možete me prekinuti prije nego što završim rečenicu, jer već znate što ću reći.

Osim jezika, šta vas nervira kod Nijemaca?

Na primjer, njihov odnos prema prostoru. Nijemci ne znaju kako se kretati javnim prevozom, trče kao tenkovi. Mislio sam da su Poljaci neučtivi, ali način na koji stoje ili sjede: kad Nijemac ispruži nogu, on je ne pomiče. Takođe me iznenađuje koliko je ova zemlja zaostala što se tiče tehnologije. Plaćanje karticom često predstavlja problem. I svi birokratski problemi - na primjer činjenica da hotline-servisi nisu na engleskom. U Poljskoj zovete hotline i uvijek piše "za engleski pritisnite 2". To ovdje ne postoji. Opsesija zaštitom podataka je također smiješna. Na tome se insistira a na zvoncetu svugdje imate imena. To je potpuno nelogično!

Kako ocjenjujete njemačko-poljske odnose?

Događaju se biološke promjene. Starije generacije nas napuštaju. Prava patnja Drugog svjetskog rata, koja je i dalje najdublji problem njemačko-poljskih odnosa, nije moja lična patnja, niti patnja mojih roditelja. To je bol mojih bake i djeda koji više nisu živi, ​​ali ti ipak ostaje u jeziku i kulturi.

U kojoj mjeri?

Kad sam prvi put bio u Berlinu i imao ulaznicu za muzej koja je vrijedila samo uz dokument, gospodin na ulazu je rekao "Ausweis, molim". Jeza mi je prošla niz kralježnicu, iako te riječi nisu povezane s mojim iskustvom ili iskustvom mojih roditelja. Niti sam ljubitelj ratnih filmova. To je samo nešto što sam naslijedio, ali što će izblijedjeti kod generacija koje dolaze. Bićemo povezani potpuno drugim stvarima.

Poznato je da se stvari bolje vide sa odstojanja. Kad sada gledate Poljsku, jeste li tužni, bijesni ili sjetni ...?

Čeznem za svojom zemljom. Ali kad dođem u Poljsku, odmah primijetim stvari koje me nerviraju desetljećima.

I to su stvari koje vas sprečavaju da se vratite natrag? Ili to uopće ne želite?

Želimo se vratiti, ali u bolju Poljsku.

Jacek Dehnel (41) je poljski književnik, prevodilac i slikar. Sa mužem od 2020. živi u Berlinu. Par se vjenčao u Londonu 2018. godine. Povodom 30. godišnjice potpisivanja istorijskog sporazuma o prijateljstvu i dobrosusjedskim odnosima između Poljske i Njemačke, Deutsche Welle i portal Wirtualna Polska pokrenuli su „DIALOG: Njemačko-poljski razgovori ". To su intervjui i izvještaji s Poljacima i Nijemcima - političarima, preduzetnicima, naučnicima i kulturnim radnicima - u kojima se sjećamo prošlosti, gledamo u sadašnjost i pokušavamo skicirati zajedničku budućnost obje zemlje.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu