Između Pariza i Gračanice

„Hmm, kakav roditelj može biti da ne voli i ne poželi svoju djecu. Pogledajte ovu veliku kuću, pored svoje šestoro djece ja sam sama, dođe mi muka i belaj, ali šta ću, takve su nam sudbine,“ uzdiše Hajrija Bećirović (71) iz Gračanice dok ventilator strpljivo, kao na straži, lijevo-desno pokušava ublažiti 40 paklenih avgustovskih stepeni. Prije sedamnaest godina ostala je bez muža, sa šestoro djece. Pet kćerki je udato u okolna sela, a jedini sin, Ramiz, koji je glavni oslonac majci, već jedanaest godina je na adresi u Parizu.

„Mora ići za svojom sudbinom, mora trbuhom za kruhom,“ kaže majka. Na pitanje da li joj pomaže blago podiže glas:„Sin i pomaže, a ko drugi!  Imam nešto malo penzije koju sam naslijedila od svog muža, ali to nije dovoljno, mora se i treba on brinuti i on to i hoće“.

Ramiz je tu samo dva mjeseca u godini. Koristi mjesec godišnjeg odmora, a drugi uzima neplaćeno odsustvo. „Ja sam bolesna i kada me nešto zaboli, najstarija kćerka Advija dođe i bude uz mene. I ona ima svoju porodicu, ne mogu joj stvarati veliku obavezu, ali bude tu, u kući dok se ja malo ne oporavim,“ kaže Hajrija.

Smijeh i suze

„Naneee,“ sa vrata se oglašava desetogodišnji unuk Aldin na mješavini francuskog i bosanskog jezika. „Jesi li me poželjela dok sam bio u Francuskoj,“ obraća se i izaziva smijeh, ali i suze.

„Ama jesam sine, nego šta, pa ko je plakao kada si došao,“ kaže Hajrija.

Između smijeha i suza protiče ovo druženje. Ramiz sanja selo Malešiće, njemu Pariz ništa ne znači. Dok se supruga Fatima vratila na posao, on je produžio odmor sa sinom Aldinom (10) i kćerkom Hajrijom (16), koja je i dobila ime po njegovoj majci. Kuća je prelijepa, sređena, „sada su prioriteti dvorište i ograda“, objašnjava sa strašću koja jasno govori da je sve njegovo ovdje a Pariz samo privremena stanica. Nekoliko puta prekidamo snimanje kada govori o majci. Moli je da izađe i da nas ostavi same kako je ne bi dodatno uznemiravalo njegovo podrhtavanje glasa i vlažne oči.

Sanjajući povratak

„Čovjek cijeli život mašta o nekim stvarima, a kada mu se te želje počnu ispunjavati vidi da nije to ono što te ispunjava. Kupio sam stan u Parizu, djeca se tamo školuju, ali ja samo živim za trenutak kada ću se vratiti. Majka je sama, moja dužnost je da pomažem i to činim. Htio sam u nekoliko navrata da je nagovorim da dođe kod nas, kako bi joj omogućio bolje liječenje jer u Francuskoj ima bolju njegu, ljekare, izbor lijekova, ali ona neće ni da čuje. Svaku veče razgovaramo, sada imam neke povoljne tarife i svaku noć pričamo,“ kaže Ramiz.

Svi žele da se vrate. Aldin da bude „patron“ (vlasnik) firme koju bi otvorili, a Hajrija dok pere tanjire i šoljice za kafu kaže:

„Poželim nanu, najviše, po njoj sam i ime dobila. Ona je tu sama, ne vidimo se deset mjeseci. Brinem se i pitame se kako ona sama živi. Planiram se za dvije godine kada završim školu vratiti u Bosnu. Ovdje ima više slobode, tamo ne mogu živjeti lijepo kao ovdje“.

Aldin istrčava napolje, drugu Avdi je povjerio čuvanje bicikla, ali sada je na njegovom dvotočkašu pukla guma. Još malo igre, izlazaka, razgovori do kasno u noć s majkom, i onda povratak. Škola počinje 7. septembra. Novih deset mjeseci biće 1700 kilometara udaljeni. Hajrija ostaje sa svojom staračkom svakodnevnicom i željom. „Svega imam – ali željna sam djece“, kaže ona.

Autor: Mirsad Čamdžić

Odg.ur. Zorica Ilić