Izbjeglice kao loptica u ping-pong igri lokalne i državne vlasti

Oko 400 izbjeglica u "ničijem" kampu u Velikoj Kladuši dočekuje još jedno kišno jutro. Protekle sedmice kiša i vjetar su u potpunosti porušili improvizirane šatore i pretvorili zemljište u močvaru ostavivši izbjeglice i bez ono malo stvari što su imali. Ovog jutra je još i dobro. Uz sitnu kišu može se čak i jutarnja kafa skuhati.

Gotovo sve u ovom kampu na sjeverozapadnoj granici BiH sa Hrvatskom je improvizirano. Tako cipele dobijaju sasvim novu funkciju - postaju pričvršćivač za najlon koji zaustavlja vodu da uđe u šator. Iako je Općina obezbijedila zemlju, vodu i struju za kamp, niko u potpunosti nije nadležan za njega. Ni Europska unija ne želi izbjegličke centre u neposrednoj blizini svoje granice.

Ovi mobilni toaleti u kampu su njegov najfunkcionalniji dio. Problem predstavlja što su tuš kabine udaljene oko jedan kilometar od ovog mjesta. To posebno pogađa žene, koje rijetko napuštaju kamp.

Migranti koji su tu s malom djecom moraju i po ovakvim uvjetima pripremati doručak. Jedan obrok dnevno u kamp donose volonteri jedne humanitarne organizacije, ali tek popodne. Do tada se izbjeglice snalaze kako znaju.

Samci iz kampa, te više stotina migranata koji su u praznim kućama po gradu, na ručak dolaze u lokalni restoran koji već pola godine kuha samo za izbjeglice. Njegov rad finansiraju domaće i strane humanitarne organizacije, te građani Velike Kladuše. Procjenjuje se da je na sjeverozapadu BiH trenutno više od 4000 migranata, od čega većina u dva grada - Bihaću i Velikoj Kladuši.

Halil (desno) je dio četveročlane ekipe kuhara koja dnevno podijeli između 500 i 800 obroka. Pri podjeli hrane i čišćenju stolova svakodnevno pomaže i nekoliko izbjeglica. Jedan od njih je i Mustafa (lijevo) iz Afganistana. Prije tri godine je krenuo iz domovine u kojoj su mu ostali supruga i troje djece. Još uvijek ne gubi nadu da će se skrasiti negdje u Europi.

Samo par kilometara od "ničijeg" kampa nalazi se pedesetak šatora koje je donirala Austrija. Međutim, sedmicama se čeka na konačnu političku odluku da se migranti prebace ovdje. Kamp bi bio pod brigom države, ali lokalna vlast se protivi takvom scenariju. Plaše se da bi taj kamp mogao postati centar za migrante iz cijele BiH.

Državni ministar sigurnosti je došao da uvjeri prestavnike lokalne vlasti kako je kamp privremeno rješenje dok se izbjeglice ne razmjeste drugdje po BiH. Ove sedmice počinje prebacivanje porodica s djecom u stari hotel u susjednom Cazinu, a privremeni migracioni centar će se, navodno, graditi na Medenom polju, lokaciji između Bihaća i Bosanskog Petrovca. Službena potvrda se čeka.

Čini se da u ping-pong igri prebacivanja odgovornosti između vlasti u BiH, samo izbjeglice niko ništa ne pita. Masoud (14) je sa sestrom i roditeljima već bio u izbjegličkom centru Salakovac kod Mostara, ali tamo nema granice, pa su došli u Veliku Kladušu. Iako su uvjeti u Salakovcu mnogo bolji, mogućnost prelaska granice je to što određuje migrantsku rutu.

Migranti nam kažu da je preći granicu ovdje "mačiji kašalj" u poređenju s, primjerice, Mađarskom. Policija ih, najčešće, hvata tek u unutrašnjosti Hrvatske ili Slovenije, odakle ih - opet ilegalno - vraćaju u BiH. Neki od njih kažu da su već umorni od neuspješnih pokušaja da se domognu Europske unije. Sve je više onih koje zanima kako do azila u Bosni i Hercegovini.