Izbjeglice iz Ukrajine u Poljskoj: kako i kamo dalje?

„Gle mama, tamo nešto leti", rekla je šestogodišnja Sofia kada je prvi put u životu vidjela raketu. Bio je to prvi dan rata i Julija Rezhova se sa svoje dvije kćeri već nalazila u bijegu – što dalje od svog sela Horenka sjeverno od Kijeva, što dalje od ruskih vojnika koji su iz tog smjera nadirali prema ukrajinskom glavnom gradu.

„Ja ne bih otišla da nije bilo mojih kćeri", kaže Julija Rezhova. Ova 30-godišnjakinja bi rado ostala kod kuće kao njezini sestra i braća, koji se pokušavaju organizirati i pomoći drugima. No sada je u Poljskoj.

Ona je jedna od preko milijun njih koji su od početka rata 24. veljače izbjegli iz Ukrajine. Što duže rat traje, to je veća ta brojka. EU računa da će i do četiri milijuna ljudi pokušati pobjeći u inozemstvo pred ruskim napadima.

Većina izbjeglica dolazi u Poljsku

Više od polovice ukupnog broja izbjeglica pobjegli su u Poljsku. Julija Rezhova čeka s kćerima na parkiralištu centra za prihvat Korczowa, koji se nalazi samo nekoliko kilometara iza ukrajinsko-poljske granice. 

Poljska vlada je otvorila 27 takvih centara. Korczowa je prva postaja iza granice za one koji dolaze autobusima. Oni ovdje dobivaju hranu i higijenske potrepštine. I odavde pokušavaju otići dalje. U velikoj hali stoji oko 2.000 kreveta na rasklapanje. Policija kaže da ovdje noći oko 700 ljudi, ali točan broj nitko ne zna. Izbjeglice dolaze i odlaze.

Julija Rezhova je upravo stigla u Poljsku, ali ne želi ostati u hali. Ona čeka svoje poznanike, koji će nju i kćeri odvesti u Češku. Tamo trenutačno radi njezin suprug.

Strane izbjeglice u teškom položaju

Tko ostaje u hali većinom ne zna kako i kamo dalje. Kao Raju Bhandari. Ovaj 29-godišnjak iz Nepala je tek prije dva mjeseca počeo studirati u Kijevu. A onda je počeo rat. On govori tiho i sramežljivo se smješka.

Dva dana je morao čekati na granici, priča, jer su ga ukrajinski granični policajci zadržavali. „Ja uvijek imam puno poštovanja prema strancima, zašto ga oni nisu imali prema meni?" Kaže da na poljskoj strani granice nije imao problema.

U hali borave mnogi stranci: studenti iz Indije, Angole ili Uzbekistana, kao i gastarbajteri iz srednjoazijskih zemalja. Međunarodna organizacija za migracije procjenjuje da je u Ukrajini do sada živjelo oko 470.000 stranaca, od čega oko 75.000 studenata. I ti ljudi su sada u bijegu pred ratom. Poljske dnevne novine Dziennik Gazeta Prawna izvještavaju, pozivajući se na poljsku graničnu policiju, da je oko 10 posto izbjeglica podrijetlom iz trećih država, dakle nisu Ukrajinci i nemaju putovnicu neke članice EU-a. 

I dok mnogi Ukrajinci u Poljskoj imaju kontakte otprije (već prije rata je u Poljskoj živjelo 1,5 milijuna Ukrajinaca), drugim izbjeglicama je ova zemlja potpuna nepoznanica. Kao i Raju Bhandariju, koji ležeći na svom krevetu na rasklapanje čeka da mu roditelji iz Nepala pošalju novac. A ni onda ne zna točno kako dalje i među ostalim se pita: „Mogu li studirati u Poljskoj?" Njemu se sviđa susretljivost Poljaka, ali perspektive za ostanak ljudi poput njega, bez ukrajinske putovnice, nisu jasne. 

Povesti se dalje s nekim

Na ulazu u halu čekaju oni koji uglavnom već imaju cilj, ali još ne znaju kako stići do njega. Ovdje izbjeglice traže vozače-dobrovoljce ili autobuse koji ih odvoze u druge poljske gradove. Dobrovoljci, vojnici i vatrogasci pokušavaju posredovati. „Krakov s noćenjem, dva mjesta!" ili „Autobus za Wroclaw!" – odjekuje svako malo iz zvučnika. 

17-godišnji Ukrajinac Andrij Čornoguz ima čak dva cilja. U stvari želi za Italiju, gdje žive i rade njegovi roditelji. Ali on je maloljetan i nema kod sebe putovnicu, dakle ne može putovati zrakoplovom. On kaže: „Moji roditelji su mi rekli da dođem u Poljsku pa ćemo onda vidjeti za dalje." Pet dana je putovao iz Kijeva dovde s obitelji jednog poznanika. I sada čeka na iduću mogućnost za odlazak u Varšavu gdje živi njegov stric. 

Mnogi se vraćaju u domovinu

Na kraju hodnika u hali krevete su zauzeli gastarbajteri iz srednje Azije. Oni su došli u Ukrajinu zaraditi novac. Među njima je i Murat iz Kirgizije koji je u Odesi radio kao autolakirer. „Let za mene, moju suprugu i dvije kćeri košta 1.800 eura. Otkud mi toliki novac?" Kaže da pred kraj nije dobio plaću. „Moje veleposlanstvo mi je reklo da se moram sam pobrinuti za put."

No za druge odjednom postoji nada. Ovdje su suradnici uzbekistanskog konzulata organizirali mobilno radno mjesto i rezerviraju letove za povratak u domovinu. Jedna manja grupa ljudi stoji sa strane i razmišlja: oni bi radije ostali ovdje kada bi smjeli legalno raditi.

Europska unija želi samo ukrajinskim izbjeglicama zajamčiti zaštitu u trajanju od tri godine i dati dozvole za rad. A kada su gastarbajteri od suradnika konzulata čuli da to ne vrijedi za državljane trećih zemalja, ipak se odlučuju za povratak kući. Poljska granična policija je najavila da će surađivati s veleposlanstvima drugih država kako bi se organizirali letovi za povrat ljudi u domovinu.

I Ukrajinka Julija Rezhova, koja s djecom želi dalje za Češku, već razmišlja o povratku kući. Premda ne zna hoće li i kada to biti moguće, ona odlučno kaže: „Ja u svakom slučaju želim nazad, bez sumnje. Jer to je naša zemlja."

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu