1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Islamizacija svakodnevice

Saša Bojić8. august 2016

Štampa na njemačkom svakodnevno objavljuje mnoštvo tekstova o događajima u Turskoj i traga za razlozima popularnosti predsjednika Erdogana među Turcima. Listovi se osvrću na surove reakcije vlasti nakon neuspjelog puča.

https://p.dw.com/p/1JdOZ
Türkei Istanbul Verhaftungen Soldaten Polizei Gewalt
Foto: Getty Images/AFP/B.Kilic

List Velt (Berlin) je u nedeljnom izdanju objavio je intervju sa Doganom Akhanlijem, piscem koji je „prije 25 godina pobjegao iz Turske“ i prenosi njegove riječi: „Kada se neko bavi temom puča u Turskoj, kao što ja to činim, onda mora da primijeti da u ovom slučaju ima čudnih stvari. Pučisti su u svojoj akciji ubili veoma malo civila. Nedostajala je bezgraničnost i brutalnost sa kojom pučisti inače postupaju. To je bila sreća za ljude koji žive u Istanbulu i Ankari. Ali sada Erdoganova vlada, znači civilna vlada, postupa kao pučisti. Uhapsila je više hiljada državnih službenika bez optužnice. Prema novinskim izvještajima, 70.000 ljudi je izgubilo posao. Na osnovu čega je to učinjeno? Tako se ne postupa u pravnoj državi. Ono što može da se doživi u vojnoj diktaturi za vrijeme puča, kroz to sada prolazimo pod civilnom vlašću Erdogana. Na to se mora reagovati. Umjetnici u Turskoj ćute…“

S druge strane, Akhanlija brine to što je na proerdoganovskim demonstracijama u Kelnu „učestvovalo toliko mladih ljudi. Kako to da mladi ljudi, koji su u Njemačkoj išli u školu i žive u demokratiji, slijede jednog despota? S druge strane, ne bih tim demonstracijama pridavao preveliki značaj. Jasno da su ti ljudi za Erdogana, ali ima bar isto toliko ljudi koji su protiv njega. Prije pet godina situacija je za njega bila mnogo povoljnija. Tada su na njega gledali kao na reformatora. To vrijeme je prošlo“, kaže Dogan Akhanli.

Tabloid Bild (Berlin) je predočio svojim čitaocima kako izgleda situacija u turskim zatvorima. „Oni su i prije pokušaja puča bili prepuni a sudovi su kasnili sa procesima. Poslije neuspjelog državnog udara pravosudni sistem se bori sa prijemom više desetina hiljada dodatnih zatvorenika. Među njima je oko 3.000 advokata i sudija, što će dodatno zaoštriti situaciju, jer oni sada nedostaju prilikom obrade slučajeva uhapšenih osoba. U martu je u turskim zatvorima bilo 188.000 ljudi, 8.000 više nego što kapaciteti dozvoljavaju. Poslije pokušaja puča, uhapšeno je dodatnih 12.000 ljudi. Vlada tvrdi da je situacija pod kontrolom. Ali, slike osumnjičenih koji su prinuđeni da sa lisicama na rukama, često samo u donjem vešu, provode vrijeme u zagušljivim i vrućim prostorijama, brinu organizacije za ljudska prava.“

Türkei Nach dem Militärcoup Soldaten werden von Bürger geschlagen
"Građanski" linč pučistaFoto: Reuters

„Prema izvještajima, neki zatvori su već tako puni da zatvorenici moraju da spavaju u smjenama. U zatvoru Tekirdag na sjeverozapadu zemlje, u ćelijama za trojicu zatvorenika sada je smješteno po šestoro ljudi. Zatvor Silivri zapadno od Istanbula je toliko prepun da su zatvorenici smješteni u sportsku salu. Moraju da spavaju ispred toaleta“, prenosi najveći njemački tabloid.

Švajcarski dnevnik Noje cirher cajtung (Cirih) piše da je „Turska nekada bila primjerni projekat Zapada u islamskom svijetu. Država i vjera su bile odvojene. Obrazovne institucije te zemlje su se orijentisale prema zapadnim visokim školama. Na tome se bazirao i privredni uspon Turske. Zemlja koja nije bogata sirovinama se uzdigla zahvaljujući obrazovanju i istraživanju. Ali, laicizam je bio projekat elite. U srcima velikog broja Turaka, pogotovo prostih ljudi, on nikada nije zaživio. U muslimanskoj duši zemlje je ostao neraspetljan čvor. Islam nije poznavao crkvu, ali je bio sistem koji je htio da se probije u svakodnevicu. I politika je bila prožeta vierskim pojmovima, čak i kada je išla svojim putem.“

„Turska republika se sa Kemalom Ataturkom oprostila od islamskog džihada. Turska je trebalo da postane ugledan član zapadno orijentisane evropske porodice. Nastavnici i oficiri su bili predstavnici moderne Turske. Imam je reprezentovao zaostalost. Sve modernističke reforme u Turskoj imaju kulturalno jezgro. One impliciraju da su zapadne prosvjetiteljske vrijednosti bile nadmoćne u poređenju sa orijentalnim, muslimanskim vrijednostima. Vrhunca turske kulturne revolucije bilo je preuzimanje latiničnog pisma. Arapska slova su poslata u prošlost. Turci sada pišu latinicom, ali da li većinski i razmišljaju zapadno? Da li vrijednosti prosvetiteljstva imaju svoj filozofski pandan u Turskoj? Te vrijednosti su bez sumnje dosegle obrazovane slojeve. Ali, ti slojevi su dugo bili samo manjina u društvu. Samo elitna manjina koja je na većinu gledala sa visine“, piše švajcarski list.

Dodaje se da se, s druge strane, sada „favorizuju škole za imame. One imaju centralnu ulogu u etabliranju konzervativnog sunitskog islama. Te škole sada imaju oko milion polaznika. Tu se ne obučavaju samo propovjednici koji bi trebalo da rade u džamijama, već se tu jednoj doktrini obučava čitava generacija pobožne omladine, koja će u budućnosti ostvariti islamizaciju turske svakodnevice. Škole za imame njeguju tradicionalan sunitski islam koji loše komunicira sa hetegorenom modernom, i nije baš sposoban za dijalog sa ljudima druge vjere.“