1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

IS i džihadisti iz Albanije

Ani Ruci
19. oktobar 2016

Siromaštvo, nezaposlenost i nedostatak perspektive, faktori su koji su olakšali posao propovjednicima radikalnog islama u Albaniji – neki njihovi sljedbenici su odlazili u Siriju i tamo se borili na strani terorista IS.

https://p.dw.com/p/2RNrL
Albanien Moschee
Foto: DW/A. Ruci

„Dorijan je studirao anglistiku na Univerzitetu u Tirani. Volio je školu. Podigli smo kredit da bi mogao da studira. Poslije studija se vratio u selo, ali nije našao stalni posao ni ovdje ni u okolini" – Melek Kuko je vidno potresen a glas mu podrhtava dok govori o svom sinu koji je kao džihadista poginuo u ratu u Siriji.

Porodica Kuko živi u malom selu Remenju na jugoistoku Albanije i vrlo je siromašna – kao i većina ljudi ovdje. U selu ima oko 250 kuća; tu su i jedna džamija i jedna crkva.

Kao i mnogi drugi Albanci, i Dorijan je pokušao da zaradi novac u susjednoj Grčkoj kao sezonski radnik da bi otplatio kredit i pomogao porodici. No, zbog finansijske krize, u Grčkoj su mnogi albanski gastarbajteri ostali bez posla; i Dorijan je morao da napusti tu zemlju. Početkom 2014. je rekao svojim roditeljima da će otići u Austriju kako bi tamo radio nekoliko mjeseci. Sa tog putovanja se nikada nije vratio. „Javljao se telefonom jednom mjesečno i govorio da je našao posao. Kada smo mu jednom rekli da bismo ga rado posjetili, ispričao nam je da je svo vrijeme bio zapravo u Siriji. Da je postao džihadista i da se oženio jednom muslimankom iz Kavaje u centralnoj Albaniji. Preklinjali smo ga da se vrati, ali, on je samo ponavljao da je dobrovoljno otišao", kaže Dorijanov otac.

18. avgusta 2015. došla je tragična vijest. „U 19:27, pozvao nas je jedan njegov prijatelj iz susjednog sela Zagorčana i rekao da je Dorijan ubijen u ratu. I da njegovo tijelo ne može da se prebaci ovamo".

Žrtve siromaštva

Grupe mladih ljudi koje su između 2012. i 2014. putovale za Siriju, potiču iz Pogradeca i drugih gradova u centralnoj i istočnoj Albaniji. Prema zvaničnim podacima, u tom periodu se 114 osoba priključilo borcima IS; 40 njih se vratilo a 20 ih je ubijeno.

Zubar Roland Hodža je poznavao neke od tih mladih ljudi: „Većina ih je završila osnovnu školu, neki srednju, a samo mali broj njih je studirao. Potiču iz vrlo siromašnih porodica i bili su lak plijen za one koji su im obećavali novac i blagostanje".   

Albanien Tirana Skanderberg Platz
TiranaFoto: picture-alliance/robertharding

„Dorijan je bio drag momak – ni muvi ne bi učinio ništa nažao. Volio je strane jezike i počeo je da uči arapski – kod seoskog imama. Niko nije mogao da nasluti da će on postati džihadistički borac", kaže Dorijanov otac Melek Kuko. On smatra da je jedan imam, koji je svakog petka dolazio iz Makedonije, regrutovao njegovog sina i druge momke iz okolnih sela. „Petkom je poslije molitve vodio razgovore sa mladima“, sjeća se Melek.

Siromaštvo, nezaposlenost i nedostatak perspektive olakšali su posao radikalnim islamskim fondacijama i propovjednicima koji su regrutovali mlade ljude. Neke od džamija su se otrgle kontroli Muslimanske zajednice Albanije, koja važi kao umjerena organizacija i obuhvata veliki dio islamskog stanovništva te multikonfesionalne države. „Imami tih džamija su propovijedali nasilni i ekstremistički islam i pokušali da regrutuju nezaposlenu omladinu", kaže Roland Hodža. Takav je, dodaje on, bio i imam sela Lešnice koji se i sam priključio IS. Hodža smatra da su u širenju ekstremističkih ideja i društvene mreže imale važnu ulogu.

Nema šanse za selefije

Salafizam i drugi ekstremni pravci u islamu su tek poslije 1990. našli svoj put do Albanije, kaže za DW muftija Ili Gura, član uprave Muslimanske zajednice Albanije. Pošto su u Albaniji za vrijeme komunizma religije bile zabranjene, i poslije stupanja u tranziciju je u školama bilo veoma malo imama, a islamskih vjeroučitelja nije bilo uopšte – baš ako ni džamija. „To je nekim islamskim organizacijama i fondacijama iz Saudijske Arabije, koje su poslije terorističkih napada od 11. septembra 2001. dospjele na crnu listu SAD-a, omogućilo da dođu u Albaniju i tu počnu da grade džamije i islamske vjerske škole“. Istovremeno su siromašnim porodicama pružali novčanu pomoć kako bi pridobili što više ljudi za svoju ideologiju, dodaje Gura. „Nesigurnost koju je donio politički prelom, dovela je do širenja salafističkih ideja u albanskom društvu koje je bilo nepripremljeno i neinformisano."

I pored toga, Ili Gura je optimista koji smatra da salafizam ili vjerski ekstremizam u Albaniji nema perspektivu: „Već dvije godine, nijedan građanin Albanije se nije pridružio jedinicama IS. Svi imami su sada provjereni, a svaka džamija ima svoju upravu koja Muslimansku zajednicu Albanije informiše o sadržaju propovijedi". Gura je siguran da je ta kontrola djelotvorna i da je uticaj selefija gotovo ravan nuli. „Radikalni islam", kaže, „nema ništa zajedničko sa muslimanskom tradicijom Albanije. Vjerska tolerancija i harmonija koja vlada među pripadnicima različitih vjera predstavljaju temeljne vrijednosti albanskog društva", naglašava ovaj muftija.