1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a
Prosvjed u Iranu
Prosvjed u IranuFoto: picture alliance/dpa

Iran: Gnjev na režim, a ne na vjeru

Kersten Knipp
18. oktobar 2022

Iranci su gnjevni, ali ne na religiju, već na politički sustav koji religiju zlorabi. U zemlji se demonstrira protiv duhovnih lidera čije su pozicije uglavnom identične s pozicijama političkih vođa.

https://p.dw.com/p/4IKB4

Mlade žene koje spaljuju hidžabe i pokazuju srednji prst portretima duhovnog vođe, ajatolaha Alija Khameneija, te na prosvjedima glasno priželjkuju njegovu smrt. Demonstracije uglavnom mladih Iranki možda su najspektakularnije baš po načinu na koji svoj bijes usmjeravaju prema religioznim vođama, po načinu na koji otvoreno napadaju simbole svoje zemlje. Sve češće društvenim mrežama kolaju video-snimke na kojima se vidi žene bez pokrivala za glavu u svakodnevnom životu. A to je suprotno propisima o odijevanju koje već desetljećima definira klerikalno vodstvo.

No, cilja li to nezadovoljstvo na religiju – šijitski islam? Za to nema naznaka, kaže politolog i stručnjak za Iran Hamidreza Azizi iz berlinske Zaklade znanost i politika (SWP). To se, kako nam on kaže, najbolje vidi po tome da na prosvjedima sudjeluju brojne osobe koje su već na prvi pogled očito religiozne, odnosno osobe koje demonstriraju i istovremeno tvrde da hidžab nose ne zato što je to propis već zato što je to njihova slobodna odluka.

S hidžabom, ali protiv vlade

No, i te žene kritiziraju propis o obaveznom nošenju hidžaba i to zato što je vlada, kako tvrde, pretvorila hidžab u symbol svoje političke moći. "Kada tradicionalno religiozni ljudi samo prakticiraju svoje rituale a žene nose hidžab, onda je teško to sve činiti a da vas se ne smatra sklonim vladi”, kaže Azizi za DW.

Mural za ubijenu Mashu Amini - naslikana bez hidžaba i marame
Mural za ubijenu Mashu Amini - bez marame na glaviFoto: Boris Roessler/dpa/picture alliance

Što je problem tih žena? Problem je da se hidžab zbog režimskih propisa o odijevanju gotovo uopće ne može definirati isključivo religijski, dakle ne politički. Žene koje nose hidžab zato što to žele teško dakle prema vani mogu demonstrirati distancu prema režimu. „Politiziranje hidžaba i na koncu konca općenito same religije se pokazalo lošim za oba dijela društva: za one koji su religiozni, ali i za one koji to nisu", dodaje Azizi.

Islamska Republika od svog utemeljenja 1979. ima religiozno utemeljene propise o odijevanju. Samo mjesec dana nakon revolucije je uveden službeni islamski dresscode, piše islamologinja Katajun Amirpur u svojoj biografiji o Homeiniju. Hidžab je postao obavezan. „Žene koje su ga odbijale, Khomeini je nazivao korumpiranim manifestacijama monarhističkog režima i Zapada."

Ustav doduše zahtijeva da se ženama zajamče prava, ali pod uvjetom da su u skladu s islamskim načelima. „Zbog toga je pitanje žena u Iranu i dalje neriješeno", piše Amirpur. Povezivanje prava žena s religijom i politikom nije uvijek bilo pravilo, postojale su i iznimke – na primjer tijekom mandata reformskog predsjednika Mohamada Khatamija 1997.-2005.

Rigidni kurs

Posebno rigidan kurs od ljeta 2021. slijedi aktualni državni predsjednik Ebrahim Raisi. Već i prije njegovog izbora časopis "Foreign Policy" je pisao o tome kako kruži vic o tome da Raisi na pločnicima u Iranu želi podići zidove – kako bi se razdvojilo muške i ženske pješake.

Nakon pobjede na izborima pojačan je pritisak na sve one čije ponašanje po mišljenju vlasti nije bilo primjereno, odnosno u skladu s predodžbama režima, tvrdi "Foreign Policy". Žene se na ulici maltretiralo samo zato što bi ispod hidžaba virilo par pramenova kose. Parovi koji su se zajedno šetali ulicom morali su čuvarima reda objasniti u kakvoj su vezi. Vozači automobila nisu smjeli puštati glazbu na radiju – ako se tu glazbu moglo čuti izvana.

Protest iranskih studentica
Protest iranskih studenticaFoto: UGC/AFP

Istovremeno su na društvenim mrežama Revolucionarne garde učestali pozivi za discipliniranjem žena koje na neprimjeren način nose hidžab. Protesti protiv državnog tutorstva bili su usmjereni i prema kleru, zato što i on predstavlja državu. "Šijitski kler je kao institucija izgubio svoju neovisnost i postao je na neki način podružnica vlade”, kaže Hamidreza Azizi. "Većina klerika je danas na ovaj ili onaj način povezana s vladom. Zato ih se smatra predstavnicima vlade, kao osobe koje na nedozvoljen način profitiraju od poreza I prihoda od nafte”, dodaje Azizi. "Umjesto da igraju svoju tradicionalnu ulogu i narodu služe kao duhovnjaci, oni su postali centar državne indoktrinacije i religiozne propagande koju propisuje država.”

Religija kao osobna stvar

Azizi ipak napominje da se ne može očekivati da će mlade Iranke i Iranci u potpunosti okrenuti leđa religiji. I dodaje da je šijitski islam već stoljećima najtješnje povezan s iranskim nacionalizmom. Predodžba po kojoj mlade generacije uopće nemaju nikakvih religioznih uvjerenja, stoga je barem jednim tijelom pogrešna, tvrdi on. Azizi kaže da su ustvari mnogi mladi, ali i stariji Iranci htjeli nešto drugo: „Naime da religija bude osobna stvar, da se razdvoje državne i religiozne stvari, drugim riječima: oni se zalažu za klasični sekularizam."

No, mlade Iranke i mladi Iranci taj sekularizam nikada nisu osobno doživjeli. Oni su odrasli u vremenima u kojima su religija i politika bili – identični. „To znači da se jedno poistovjećuje s drugim. I tako je rastuće nezadovoljstvo vladom kod njih rezultiralo otuđivanjem od religije.”

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu