Integracija ima dvije strane
5. august 2018
Hashtag #MeTwo, pokrenut od strane aktiviste Alija Cana, sakuplja priče hiljada Njemaca migrantskog porijekla - njihova iskustva sa svakodnevnim susretanjem sa rasizmom u školama, na poslu i na ulici. Svim tim iskustvima je jedna stvar zajednička: ona pokazuju da, bez obzira na to koliko su te manjine integrisane u ovoj zemlji, njih još uvijek odbacuju mnogi Njemci bez migrantskog porijekla. Ovaj nedostatak priznanja potvrđuju i nedavne Ipsos studija: Samo 46 posto ispitanika u Njemačkoj bilo je mišljenja da Jevreji mogu biti Nijemci- a samo 26 posto ispitanika smatra da neka osoba istovremeno može biti musliman i Nijemac.
Einsteinovim stazama
Pokretač # MeTwo kampanje bilo je povlačenje Mesuta Özila iz Fudbalske reprezentacije Njemačke i njegova dosta citirana izjava: „Ja sam Nijemac kada pobijedimo, ali imigrant kada izgubimo.” Özil je izgovario ono što osjećaju mnogi pripadnicima različitih etničkih i vjerskih manjina u Njemačkoj. Taj je osjećaj vjerojatno su dijelili i pripadnici manjina prije nas.
Skoro prije jednog stoljeća, 1922. godine, još jedan poznati Nijemac je došao do istog zaključka kao i Özil. Bio je to Albert Einstein. "Ako se dokaže moja teorije relativnosti, Nijemci će reći da sam Nijemac, a ako se moja teorija pokaže pogrešnom, Nijemci će reći da sam Jevrej." Čuveni fizičar je u tokom govora pred Francuskim filozofskim društvom u Parizu na Sorbonnu inio taj ambivalentni osjećaj, rekavši kako se to odnosi na mnoge Jevreje u Njemačkoj na prelasku iz jednog u drugo stoljeće. Oni su, kako je rekao, tokom desetina godina prošli kroz radikalan proces integracije - ali još uvijek nisu prihvaćeni.
Uz prosvijećenost i zakone o emancipaciji koji su uslijedili, polako je splašnjavala izolacija Jevreja, koja je određivala njihove živote više od hiljadu godina u zemljama njemačkog govornog područja. Istovremeno, uz sticanje građanskih prava, Jevrejima je ponuđena integracija kao uslov za učešće u društvenom životu. „Od toga neće biti ništa sve dok su Jevreji Jevreji, dok se obrezuju, oni civilnom društvu nikada neće postati više korisni nego što mu štete”, rekao je tada Immanuel Kant. Intelektualci 19. stoljeća - kao što su Humboldt, Herder i Hegel. – podržali su jednakopravnost Jevreja. Ipak, oni su također smatrali da se Jevreji moraju radikalno promijeniti, čak i odreći svog judaizma, kako bi njihova integracija mogla uspjeti.
Integracija nije odricanje od samog sebe
Pod prosvjetiteljskim pritiskom na integraciju, mnogi Jevreji su se odlučili za djelimično ili potpuno napuštanje vlastite tradicije. Bavili su se Kantom i Lessingom, oduševljavali pjesmama Goethea i Schillera, slušali Wagnerovu muziku. Svoj sopstveni jezik, studij Talmuda i svoju tradicionalnu klezmer muziku odjednom su smatrali zastarjelim. Nadajući se jednakosti, liberalni Jevreji provodili su religijsku reformu u skladu sa protestantskim standardima i odrekli se sopstvenih tradicionalnih pogleda na poštivanje tradicionalnih prehrambenih propisa, obrezivanja i zakona Šabata. U sinagoge su unosili orgulje; rabini su počeli propovijedati Božju riječ u skladu s načelima Schleiermacherove homiletike, protestantskog doktrine propovijedanja. Drugi su otišli i korak dalje te su konvertilali na kršćanstvo. Religijska promjena među Jevrejima u Evropi događala se u 19. stoljeću: većina pripadnika jevrejske srednje klase u Berlinu je na prelazu iz 19. u 20. stoljeće konvertirala na kršćanstvo
Iako je većina Jevreja sopstveno jevrejstvo potisnula ili čak posve odustala od njega, oni su i dalje smatrani "ostalima". Heinrich Heine bio je jedan od jevrejskih preobraćenika na kršćanstvo - ali i nakon njegovog konvertiranja bio je na meti antisemitske polemike. Iz tog razočarenja koje su Jevreji osjećali naspram obećanja glede emancipacije, koncem 19. stoljeća je nastao politički cionizam.
Njegov glavni osnivač, austro-ugarski novinar Theodor Herzl je u početku bio zagovornik potpunog prilagođavanja i u masovnom prelasku mladih Jevreja na kršćanstvo je vidio rješenje. Njegov sin nije bio obrezan, a umjesto Hanuke u sopstvenoj kući je slavio Božić. Tek 1895. godine, nakon antisemitske tirade mržnje protiv integrisanog francuskog oficira jevrejskog porijekla Alfreda Dreyfusa, Herzl je morao shvatiti da potpuno prilagođavanje manjine nije dovoljno da stane u kraj mržnji. To ga je dovelo do zaključka da za Jevreje u Evropi, s obzirom na rašireni antisemitizam, nema budućnosti i postao je zagovornik političkog cionizma.
I većinsko stanovnioštvo se mora integrisati
Stotinu godina nakon Herzla još uvijek se postavlja isto pitanje: ko pripada Njemačkoj? Naravno da iskustva iz 19. stoljeća i ona današnja nisu identična - ali uočljive su sličnosti. Antisemitizam nije nestao, ubijeđeni su mnogi Jevreji koji su iznijeli svoja iskustva u # MeTwo kampanji. Muslimani, ljudi druge boje kože, Sinti i Romi, kao i pripadnici drugih manjina, koji se također javljaju za riječ u aktuelnoj kampanji, ukazuju na to da nije dovoljno samo da se maninja integriše-i većinsko stanovništvo se također mora integrisati. Integracija uvijek ima dvije strane.
Armin Langer, rođen 1990., studirao je filozofiju i jevrejsku teologiju. Autor je knjige "Jevrej u Neuköllnu - moj put do suživota religija"