1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Iluzija zajedničke politike azila

Christoph Hasselbach8. april 2016

Aktualni sustav dodjele azila u EU-u možda i nije idealan za budućnost, kako to tvrdi Europska komisija. Ali njezini reformski prijedlozi neće dobiti podršku većine članica EU-a, predviđa Christoph Hasselbach.

https://p.dw.com/p/1IRO3
Čamac s izbjeglicama pred Lezbosom
Foto: Getty Images/AFP/A. Messinis

Nedostatak Dublinskog sustava: pojedine zemlje koje se nalaze na izbjegličkoj ruti, poput Italije i Grčke, snose gotovo sav teret. Da su sve druge zemlje članice rigorozno provele Dublinska pravila, rijetko koji izbjeglica bi stigao u Njemačku ili Švedsku. Gotovo svi bi morali podnijeti zahtjev za azilom u Italiji ili Grčkoj, tamo bi ih se smjestilo i onda bi, ovisno o ishodu procesa, dobili status azilanata ili bi ih se moralo vratiti u zemlju podrijetla. Obzirom na dolazak stotina tisuća ljudi, te dvije zemlje su s pravom to doživjele kao nepošteno.

Ali Atena i Rim su si stvari učinili jednostavnima tako da su izbjeglice bez registracije, a i bez postupka za dodjelu azila, jednostavno propuštali u smjeru sjevera. To ih nije učinilo popularnima. Grčka je tome i doprinijela tako lošim tretmanom izbjeglica da su europski suci zabranili povratak izbjeglica iz drugih članica EU-a u Grčku. Atena je praktički nagrađena zbog toga što nije poštivala europske standarde.

Dublin ima i prednosti

Dok je Njemačka dugo tolerirala taj kaos, druge zemlje su najprije ogradile sebe, a onda i balkansku rutu. Austrija želi blokirati i granični prijelaz Brenner protiv migranata koji bi uskoro možda u većem broju mogli preko Sredozemnog mora stići u Italiju.

Christoph Hasselbach
Christoph Hasselbach

Trenutno stanje u kojem je europska politika azila može se najbolje opisati ovako: nitko nikom ne vjeruje, svatko radi sam za sebe. Tko želi reforme u smjeru pravednije raspodjele i europeizacije, taj bi se trebao sjetiti: već ujesen prošle godine članice EU-a su većinski dogovorile raspodijeliti 160.000 izbjeglica iz Grčke i Italije na cijelu Uniju. To je u načelu bio „mehanizam poštenja“, koji Komisija opet forsira. Ali broj osoba koje su doista bile prebačene u drugu zemlju je ostao tako nizak, a otpori raspodjeli tako veliki, da se ne bi trebali sad imati neke pretjerano velike iluzije oko prijedloga koji bi išli i korak dalje.

A to je na primjer trajni „ključ“ za raspodjelu. Savezna kancelarka Merkel tu je ideju uvijek iznova ubacivala u igru – i gotovo na svim stranama je nailazila na otpor. Drugi su kritizirali da se bez osiguravanja vanjskih granica praktički poziva na neograničeno doseljavanje. To je zapravo velika prednost Dublina: postoje jasne nadležnosti, a zemlje u koje stiže najveći broj migranata imaju jasnu motivaciju da nadziru svoju – i vanjsku granicu EU-a. Otkako je balkanska ruta zatvorena, više nema propuštanja ljudi prema sjeveru.

Odlučujući je broj izbjeglica

Zbog svega toga realno je očekivati da će većina podržati samo lagane promjene Dublinskog sustava. A i u tom će slučaju problem ostati neriješen – naime da zemlje članice možda i pristanu na neku reformu, ali je u praksi ne provode dok je na snazi „mehanizam poštenja“.

Na koncu sve ovisi o razvoju broja izbjeglica. Ako njihov broj na duži rok ostane znatno manji nego u prošlosti, onda i preraspodjela nije nepremostiv problem. Ali ako njihov broj uskoro opet dosegne dimenzije iz druge polovice 2015., svaka će zemlja htjeti pomoći samoj sebi – i to na račun drugih. Zato prvi cilj mora biti sprječavanje novog masovnog doseljavanja.