I sitne ljubaznosti su iskorak
28. april 2018
Hajde da odmah realno pogledamo neizbježno poređenje između sastanaka njemačke kancelarke Angele Merkel i francuskog predsjednika Emanuela Makrona sa američkim predsjednikom Donaldom Trampom u Vašingtonu. Jasno, Merkel je u Vašingtonu bila u kratkoj radnoj posjeti i nije joj priređen pozdrav plotunima. Nije obišla ni Maunt Vernon, nekadašnju rezidenciju Džordža Vašingtona, a nije bila počastvovana ni spektakularnom državnom večerom u Bijeloj kući.
Ali evo misaonog eksperimenta: Kako bi se u javnosti gledalo na Makronovu posjetu Vašingtonu da nije bilo njegovog nadahnutog govora pred Kongresom? Uprkos svoj pompi i izljevima muškog prijateljstva Trampa i Makrona, javno poznati i opipljivi rezultati koje je francuski predsjednik postigao tokom posjete nisu bitno drugačiji od onoga što je Merkel uspjela tokom kratke vizite. Zapravo, ništa konkretno nije urađeno. Kao što se i očekivalo, evropski lideri su u razgovorima sa Trampom imali teškoća da ga pomjere makar za pedalj.
Hajde sada da pretresemo drugo neizbježno poređenje koje se nameće nakon susreta Trampa i Merkel: njihov prvi sastanak u Bijeloj kući prošle godine, koji je obilježila epizoda kada se nisu uspjeli rukovati. U petak, tokom prve posjete Merkel u njenom četvrtom mandatu, scenario je bio sasvim drugačiji. Tramp je posve srdačno tresao ruku kancelarke Merkel.
No, Tramp u izjavama nije napravio značajan iskorak kada je riječ o pitanjima koja najviše zanimaju Berlin – učešće SAD-a u iranskom nuklearnom sporazumu, prijetnje o uvođenju kaznenih carina i privrženost ulozi SAD-a u Siriji. Tramp je opet ocrnio Iran i njegovu ulogu na Bliskom istoku i, na novinarsko pitanje, odgovorio da ne isključuje ni vojnu akciju kako bi sprečio Teheran da se domogne nuklearnog naoružanja.
Što se tiče poštede za zemlje EU kod kaznenih carina na čelik i aluminijum – a ta pošteda ističe prvog maja – Tramp je ponovo pomenuo ono što zove „nefer" trgovinskim odnosima EU i SAD-a. Ali nije se izjasnio da li će produžiti poštedu od carina ili neće. Povrh toga, Tramp nije eksplicitno izdvojio Njemačku kada je govorio o niskim izdvajanjima za odbranu, već je generalno govorio da sve evropske članice NATO-a treba pošteno da plate svoj dio.
To sve govori da ovaj susret može biti tumačen kao uspješan premda nije donio proboj oko ključnih pitanja. Očigledno su stratezi sa obje strane Atlantika pred sastanak naporno radili kako bi sastavili scenario susreta. Oba lidera su odigrala svoje uloge po tom scenariju, prijateljski i uljudnim tonom. To je već uspjeh s obzirom na ranije turbulentne odnose Trampa i Merkel.
Merkel je pokušavala da se prilagodi, na momente da čak bude puna poštovanja prema domaćinu, ali tako da ne negira sopstvene političke pozicije niti da čini značajne ustupke. Tramp je zauzvrat opetovano hvalio kancelarku, govoreći kako su oduvijek imali dobre odnose. To naravno nije tačno, ali podcrtava želju predsjednika – koji inače bilateralne odnose posmatra kao trgovinu – da nastupi prijateljski i izbjegne svađu u javnosti.
To što su Merkel i Tramp demonstrirali srdačnost uprkos prethodnim sudarima tokom sastanaka i putem Tvitera pokazuje da je ova kratka posjeta možda bila značajnija od državne posjete Makrona koji Trampu naprosto više leži na ličnom nivou.
Solidni ili makar pristojni radni odnosi između Merkel i Trampa očigledno su u interesu Berlina, Vašingtona i Brisela. Da se razumijemo, niko ne zna da li će blagost američkog lidera prema kancelarki i Njemačkoj uskoro biti oduvana novom tviteraškom olujom.