I danas živi duša drevnih sokolara

Zamislite oštro kamenje škrtog hercegovačkog krša kroz koji se, u očajničkoj borbi za zraku sunca i kapljicu kiše, probija trnje šipka ili pokoji zeleni grm. Zamislite takvu, negostoljubivu 'idilu' i 23-godišnjeg mladića u crnoj 'rokerskoj' kožnoj jakni i sokolom na ruci. Ova priča o drevnoj vještini Hercegovaca počinje s njim, Tonijem Perićem, vatrogascem po zanimanju, iz mjesta Trijebanj kod Stoca.

Pomislilo bi se da stare vještine nepovratno nestaju, kao i sokolarstvo nakon 19 stoljeća. Ali evo u Hercegovcima i danas tinja drevna ljubav prema ovoj opasnoj plemenitoj vještini koju je i UNESCO proglasio zaštićenom svjetskom nematerijalnom, kulturnom baštinom.

"Jako volim životinje, volim prirodu i zato volim svoj posao vatrogasca, a najviše me privlače divlji jastrebovi i sokolovi. Ove ptice u BiH su zakonom zaštićene, ali nažalost i dalje ima onih koji ih ubijaju. Ove sam pronašao ozlijeđene i od tada potiče i moje zanimanje. Životinje treba poštovati i voljeti, učiti o njima i one to prepoznaju", kaže Toni za DW, na rukavici držeći i hraneći piletinom jastreba. Iako je ovaj ptičji predator bio vidno uznemiren zbog fotografiranja i prisustva strane osobe, Toni ju uspijeva smiriti.

"On zna da ću ga ja nahraniti i prepoznaje me kao svog gospodara, a ne mučitelja. Ovo su veličanstvene, ali divlje životinje; nikako nisu bezopasne i prema njima se u svakom trenutku treba ponašati oprezno. Osjete boji li ih se osoba, želi li im nauditi ili prema njima postupa s poštovanjem i hrabrošću", zaključuje on. O svojim pticama i opasnom i zanimljivom hobiju Toni može pričati satima.

Jedini hercegovački sokolar

No govoriti o hobiju sokolarstva bilo bi nepotpuno bez Perice Dodiga, jedinog hercegovačkog sokolara od kojeg je Toni, kako i sam kaže, puno naučio. Za sokolara iz Čapljine znaju i u Ujedinjenim Arapskim Emiratima gdje je bavljenjem sokolarstvom tradicija, statusni simbol i čast. Kao pasionirani lovac i golubar, sokolarstvom se bavi više od 15 godina. Obzirom da je gajio golubove povod za ovaj nesvakidašnji i zahtjevan hobi je, kaže, bio više nego neuobičajen.

"Moje golubove su stalno napadali jastrebovi, što me niej previše uveseljavalo. Danas ih pak kontrolirano uzgajam. Sokolarstvo je vremenom postalo moja velika ljubav, brineš se za životinje, hraniš ih, jednostavno, vežeš se za tu pticu", za DW govori jedini hercegovački sokolar koji je prije nekoliko godina sudjelovao na 2. i 3. svjetskom festivalu sokolara, u Al Ainu – Dubai i u Abu Dabiu.

U arapskim zemljama sokolovi su visoko cijenjeni i dostižu cijenu od stotine tisuća dolara, no hobi ovog čapljinskog sokolara ne zasniva se na ekonomskoj koristi jer svojim ljubimcima često razveseli prijatelje, ali i brojne znatiželjnike koje žele 'okusiti' djelić sokolarske avanture.

Kao lovac, on je nekada lovio puškom, a sada je njegovo oružje ova opasna grabljivica. Baš onako kao što je bilo stoljećima prije, od starih Ilira, do srednjovjekovnog ponosnog plemstva i bogatih turskih begova koji su upravo hercegovačko mjesto Drežnicu kod Mostara posebno cijenili po - sokolarima.

U Bosni se sokolari već 19 stoljeća

"Po nekim povjesničarima sokolarstvo je na prostore današnje Bosne došlo sa turskim osvajanjem Balkana. Međutim, u Bosni se sokolarilo puno prije Turskog 'vakta i zemana'. Pretpostavlja se da su balkanski narodi bavili sokolarenjem puno prije ostatka Europljana, i da su ga donijeli Iliri iz svoje pradomovine. Kasnije je sa balkanskog poluostrva rašireno na ostale dijelove Europe. Kao dokaz ovome često se navodi prsten iz japodskog groba iz Ribića kod Bihaća, za kojeg se smatra da potiče iz II stoljeća. Dokaz su i motivi na srednjovjekovnim spomenicima - stećcima koji često prikazuju scene iz lova, a sokolarenje je predstavljeno 23 puta, od kojih pet predstavljaju sokolara-konjanika", pojašnjava za DW Fadil Nurkić, član Lovačkog udruženja 'Lovac' iz Mostara.

On istražuje povijest sokolarstva na području Hercegovine i na tu temu pisao je u mnogim stručnim časopisima.

Drežnjake, zahvaljujući vještini njihovih predaka, starim, carskim sokolarima, su primili u redove dubrovačkih građana, što je za vrijeme Dubrovačke republike bila posebna čast, ali i oslobodili osmanlijskog poreza. Bila je to povlastica koju nije svatko mogao uživati.

Nurkić podsjeća na povijesnu činjenicu da su još 1381. godine Drežnjaci, točnije njihov knez Radoslav Mesnović, sin vojvode Mesna, njegovi sinovi i nećaci primljeni u redove Dubrovačkih građana te da im je počast ukazana zbog ekonomske suradnje sa Dubrovnikom.

Zbog sokolara Drežnica je bila povlaštena - sultan im ukinuo porez

O slavnoj prošlosti sokolara Drežnice i teško pristupačnoj stijeni Sokolina gdje su se nekada hvatali divlji sokolovi, i danas su sačuvana mnoga predanja, a Nurkić navodi: "Zna se da je knez Mesnović za Dubrovnik izvozio žitarice, i osiguravao važan put dolinom Neretve. Istovremeno, navodi se i velika mogućnost da su Drežnjaci za Dubrovnik hvatali i dresirali sokolove. Dubrovčani su posebno cijenili takve usluge, jer su u periodu od oko 300 godina poklanjanjem ptica za lov uspijevali osigurati povoljne trgovačke i političke ugovore s nekim europskim državama.

Međutim, vještina drežanjskih sokolara posebno će doći do izražaja tijekom osmanlijskog perioda. I tada su hvatajući sokolove za turske sultane bili su oslobođeni poreza, i uživali mnoge povlastice, zbog čega povjesničari ističu da se radi o sredini koja je u turskom periodu imala elemente specifične seoske autonomije. Čak navode mogućnost da su za razliku od ostalih mjesta, gdje su samo pojedinačno obitelji sokolara bile oslobođene poreza, u slučaju Drežnice cijela 'nahija' bila u povlaštenom položaju".

Legenda o sokolaru Tomi Fijoviću

Postoji više verzija legende o drežanjskim sokolarima, a ovdje prenosimo onu o Tomi Fijoviću, onako kako su to u periodu 1979-1981. godine zabilježili etnolozi iz Zemaljskog muzeja, a koje ustupa Nurkić.            

'Stari Fijovići živjeli su u Drežnici prije Turaka, a bili su tu i kada su Turci došli. U tih Fijovića bio neki Toma koji je u Drvaru (vis kod Javorka, na Čvrsnici) hvatao sultanu sokola. Stajali su u selu Poglavici, više džamije današnje. Kuća im sada stoji, pod pločom je, ali je sada napuštena. U stara vremena kada su carevi ratovali sa pticama Drežnjaci su hvatali ptice za lov. Sokolove su lovili u Sokolini. Jednom je Toma Fijović uhvatio sokola vanredne ljepote, ali mu je u borbi izbio jedno oko. Kada je pokušao da uhvati i drugog sokola, spuštajući se “gužvama” prema pećini gdje je bilo gnijezdo, čuo je vilu iz Drvara kako viče 'Ajde doma Fijoviću Toma, dosta je danas ovde tvoga lova', prekinu mu 'gužve' (vjerojatno skale-merdevine ispletene od biljke Pavitine), on padne u ponor i pogine. Ovog sokola, 'Ćoru Drežnjaka', pošalju Drežnjaci caru u Stambol. U boju s pticama Ćoro Drežnjak pobijedi orla krstaša suparničkog cara, te sultan odredi da Drežnjaci ne plaćaju nikakva poreza'.

Predanja o hrabrim sokolarima, junacima toga doba, i danas ponekad isplivaju na površinu. Slavna vremena drežnjačkih sokolara odavno su prošla, a Drežnjaci danas, bez obzira na sokolarstvo, ipak plaćaju porez. Izgleda da se i danas, u suvremenom vremenu smartphona i nerealnog, virtualnog svijeta, u hrabrim Hercegovcima krije plemenita, sokolarska duša.