I život će proći, ali bol nikad | Politika | DW | 10.07.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Politika

I život će proći, ali bol nikad

Oko 100 Srebreničanki živi u Berlinu. One s epovremeno okupljaju u berlinskom Islamskom kulturnom centru ili Centru za Jugoistočnu Evropu. No rijetko pričaju o onome što su proživjele.

Iako u Berlinu živi oko 100 žena iz Srebrenice, nije jednostavno naći one koje žele da pričaju o proživljenom. One se sastaju, ponekad u berlinskom Islamskom kulturnom centru ili Centru za Jugoistočnu Evropu, no najradije privatno, kod neke od njih. Tu se, kažu, ispričaju i isplaču, glavna tema uvijek nanovo Srebrenica. Sretnu se mnoge od njih  i 11. jula u Potočarima, jer većina ne propušta ovaj datum obilježavanja pada srebreničke enklave. Tako i Hedija Krdžić, koja je cijelo vrijeme rata provela u Srebrenici, radeći kao medicinska sestra u tamošnjoj bolnici. U februaru 1995. godine 24-godišnja Hedija dobija kćerku Eminu, s njom u konvoju napušta tada UN-zaštićenu zonu. O proživljenoj i preživljenoj kataklizmi, kaže, nema više snage da priča, jer uvijek plače. A ne želi više da plače, zbog Emine, da nju ne bi žalostila. Emina se oca, koji je zajedno sa drugim muškim članovima porodice ubijen, ne sjeća, on je za nju lik iz priča njene majke i fotografija na jednoj od vitrina u malom stanu u berlinskoj opštini Kreuzberg, gdje živi s majkom.

Dolazak u Berlin u novembru 95. godine, opasnost od progona već šest mjeseci kasnije

Emina se ne sjeća niti kratkog boravka u jednom od sabirnih centara u Tuzli, niti vremena u kojemu  se majka borila za ostanak u Njemačkoj, u koju su došle krajem 95. godine. Berlin, tada pun izbjeglica iz BiH, njih oko 40 000 je utočište od rata našlo u njemačkom glavnom gradu, je pripremao njihov povratak u domovinu, jer je rat oficijelno u decembru 95. okončan Daytonskim sporazumom. I nove izbjeglice, poput srebeničkih nisu bile pošteđene od protjerivanja. Belinski senat je tadašnju strategiju povratka nazivao „dobrovoljnom“. Uz nuđenje finansijske pomoći su se izbjeglice trebale vratiti u BiH. Ko nije htio, morao je napustiti Berlin, mnoge od njih, i neke Srebreničanke su tad otišle u druge krajeve svijeta, u Ameriku, Novi Zeland, Australiju. 

„Odlazak negdje drugdje mi je bio suviše, bila sam bolesna, a gdje da se vratim u Bosnu" pitala se mlada majka? U Srebrenicu, u kojoj više nije imala nikoga i ničega?  Uz pomoć angažovanih berlinskih psihologa, dobija pravo na terapeutsko liječenje zbog ratnih trauma i na osnovu njega produženje boravka, tzv. Duldunga, na tri ili šest mjeseci. Nakon 10 godina, napokon dobija i dozvolu za ostanak, Aufenthatserlaubnis.

 Remzija Suljic, die Frau die den Volkermord in Srebrenica überlebt hat. (DW/B. Dulovic)

Remzija Suljić

Sad imam i radnu dozvolu, ali nemam zdravlja 

Hedija Krdžić danas radi kao njegovateljica  u jednoj mecinskoj ustanovi, četiri sata dnevno. Diploma medicinske sestre joj nikad nije priznata. „Sad je kasno da se borim za to, nemam više ni snage ni zdravlja da radim puno radno vrijeme u bolnici“, priča simpatična Srebreničanka. Svu svoju snagu i ljubav je investirala u odgoj kćerke, koja studira medijski dizajn. Na nju je jako ponosna, Emina je izrasla u divnu mladu djevoku. Kao dobar student je dobila stipendiju, a pored studija i radi. Fakultet želi okončati iduće godine.

Svake godine 11. jula isti ritual, ista tuga

Hedija Krdžić i ove godine u julu odlazi u Srebrenicu. Tamo joj živi majka, koja se nakon izbjeglištva u Berlinu vratila u rodni grad.  Uz pomoć malih donacija berlinskog senata je nanovo izgradila porušenu kuću.  Hedija je svake godine posjećuje, ovaj puta bez Emine, koja zbog obaveza na fakultetu ostaje u Berlinu. Hedija pomaže 72-godišnjoj majci,  muškaraca u familiji više nema. Da li se i ona planira nekad vratiti? " Nekad da", kaže, „kad Eminu izvedem na salamet". Dotada će ostati tamo gdje je Emina, nada se da će se kćerka udati, da će jednog dana imati unuke. To joj daje snagu da dalje živi. Iako je sa 24 godine ostala udovica, nikad nije pomišljala da se nanovo uda. „To bi za mene bila izdaja mog supruga, koji bi danas sigurno bio ponosan na naše dijete". Dok ovo govori, krišom briše suze, da Emina ne vidi. U Potočarima će, šapuće, moći i morati plakati. „Ta bol nikad neće proći, s njom ću i umrijeti“.

Uz pomoć Crvenog krsta u Berlin

Remzija Suljić je u Berlin također došla 1995. godine. Već u julu, kratko nakon pada Srebrenice. Ne, ni ona nema više snage da priča o golgoti koju je preživjela, o tome je, kaže rezignirano, već sve rečeno. Muž ubijen na početku rata, djeca, sin i kćerka, srećom otišla prije iz Srebrenice, priča Remzija. Sin na početku rata bio u Boru u Srbiji, gdje je studirao, uspio nekako otići u Njemačku, u Berlin odakle je  preko Crvenog krsta očajnički tražio majku tog jula 1995. godine. A majka, tada 50-godišnjakinja, sa stotinama drugih Srebreničanki u sabirnom centru na aerodromu u Tuzli. „Traže neku ženu preko megafona. Odjednom čujem svoje ime“, priča  Remzija. Nakon mukotrpnih  birokratskih  procedura, dolazi napokon u Berlin. No, ni ona nije bila dobrodošla. „Nakon nekoliko mjeseci je meni i sinu policija došla na vrata i željela da nas nasilno vrati u BiH." Uz pomoć angažovanih advokata, Remzija Suljić također dobija kratkotrajne privremene dozvole boravka, Duldunge, a nakon nekoliko godina i pravo na ostanak.

Vezom protiv zaborava

Remzija Suljić je u Srebrenici bila krojačica. U Njemačkoj nikad nije radila. Živjela je od socijalne pomoći, danas je oficijelno to jedna vrsta minimalne penzije. „Nije mnogo, ali meni dovoljno". Živi u malom stanu, također u  berlinskoj opštini Kreuzberg, angažuje se u različitim projektima i priča o Srebrenici, kad misli da mora i treba. „Boli me sve to, ali neko mora govoriti o onome što se desilo, da se ne zaboravi". I veze maramice za poginule Srebreničane. Za jedan umjetnički projekat pod nazivom „Hiljadu maramica protiv zaborava“, koji je između ostalog prikazan u berlinskom  Muzeju evropskih kultura, je Remzija sama izvezla preko 100 maramica. Vešće ih i dalje, kaže, to duguje Srebreničanima. Ove godine zbog zdravlja, ipak neće u Potočare, otići će za Kurban-Bajram. Posjetiće sina, koji živi u Lukavcu kod Tuzle. Da li se i ona želi vratiti u Bosnu?  „Bih sutra,"  kaže, „kad bih  imala tamo od čega živjeti, kad bih mogla ponijeti penziju sa sobom." Strah je i bolesti, u Berlinu ima dobru medicinsku njegu, a tu joj je još i kćerka, kojoj može malo pomoći. Kao i Hedija, koju katkad sretne na zajedničkim druženjima. Pričaju mahom o prošlosti, ali ipak malo i o budućnosti. I u jednom se slažu. Živjeti ovdje, u zemlji, koja nikad nije postala njihova prava domovina, ali kojoj su jako zahvalne, moraju, no, ako ovdje umru, obje žele biti sahranjene u Srebrenici.

 

Preporuka redakcije