Hrvatski "folksdojčeri" u partizanima

Vlado Jurić, predsjednik Udruge antifašista i antifašističkih boraca Slatine skuplja nove krhotine mramora davno devastiranog partizanskog spomenika u Slatinskom Drenovcu. Krpom briše ono što je od spomen ploče ostalo.

Slova na plohi su izblijedila, jedva se naziru. Čini to jedanput godišnje, dan ili dva uoči 15. kolovoza kada se obilježava godišnjica osnutka partizanske jedince Ernst Thälmann, jedine antifašističke postrojbe u Europi u Drugom svjetskom ratu sastavljenoj od boraca njemačke narodnosti.

I to je obilježje, poput više od tri tisuće oštećenih antifašističkih spomenika u Hrvatskojnakon 1991. godine prepušteno zubu vremena i pojedincima koji se koliko-toliko brinu o njima.

Po uzoru na Čehe i Mađare

„Ove godine obilježavamo 78. obljetnicu osnutka čete čiji su članovi bili
folksdojčeri koji su se dotada borili u drugim partizanskim jedinicama. Bili su to mahom borci njemačkih sela iz okoline Pakraca, Osijeka, Slatine i Orahovice, kao i iz mješovitih hrvatsko-njemačkih, odnosno srpsko-njemačkih sela Levinovca, Trnave i Gašinaca te prebjezi iz jedinica Wehrmachta, Nijemci iz Njemačke, Belgije i Austrije. Borila se pod zastavom Weimarske Republike s crvenom zvijezdom, a zapovjedni jezik bio je njemački. Vijenac, svijeće i par prigodnih riječi najmanje je što možemo učiniti kako bi čuvali uspomenu na njih“, govori Jurić i dodaje kako se prema dostupnim podacima u partizanskim postrojbama u Hrvatskoj borilo preko dvije tisuće Nijemaca.

Četa je osnovana 15. kolovoza 1943. godine na osnovu odluke Drugog korpusa narodno-oslobodilačke vojske Hrvatske sa svrhom da se što većem broju pripadnika njemačke nacionalnosti omogući sudjelovanje u narodno oslobodilačkoj borbi po uzoru na češko-slovačku brigadu Jan Žiška i mađarsku Sándor Petőfi. Prvi članovi su joj bili Ivan Johan Muker, Rudolf Vaupotich, Adam Steinbrickner Žan, Johann Kautzmann, Andreas Sommer, Josef Bot, Johann Fletz. Bio je to odgovor na fašistički teror nad stanovništvom Slavonije koji je pogađao i Nijemce koji su odbijali odazvati se mobilizaciji u okupatorske snage. U početku je djelovala u sastavu Podravskog odreda, kasnije je raspoređena u sastav Moslavačke brigade i na kraju u Brodskoj brigadi, a povremeno, u kraćim intervalima, i samostalno.

„Na svoj prvi marš postrojba je krenula 18. kolovoza 1943. godine. Morali su se prilično potruditi kako bi uvjerili seljane da su oni doista partizani. Tijekom jednog noćnog marša dogodio se i oružani sukob kada ih je greškom napala grupa partizana jer su čuli razgovor na njemačkom jeziku. Srećom po obje postrojbe nitko u tom sukobu nije ozlijeđen. Tada im se pridružilo još deset novih boraca pristigli iz drugih partizanskih postrojbi: jedan Nijemac iz Nizozemske, prebjeg iz Wehrmachta, kojeg su zbog malog rasta zvali "kleiner Karl" i Wilhelm Jung iz Vukovara koji se nije odazvao pozivu za vojsku s rasporedom 7. SS dobrovoljačku gorsku diviziju Prinz Eugen. Tih su dana dobili pisaći stroj s njemačkim pismom i stroj za umnažanje što im je omogućilo da izrađuju letke kojima su pripadnike Wehrmachta pozivali da prebjegnu u partizane kako bi, kako su rekli, 'sprali ljagu koju je Hitler nanio na obraz njemačkog naroda'“.

U jedinici su bile i sestre, bolničarke, Emilija i Irma Mayer, a na mjesto kurira postavljen je petnaestogodišnji Karlo iz Alzasa, najmlađi borac u postrojbi“, govori nam prof. dr. sc. Petar Kavgić koji bavi istraživanjem povijesti slatinskog područja ističući obiteljsku dramu Ivana Johana Mukera iz Daruvara s kojim su u partizane otišla i njegova dva sina, Ivan i August, koji su poginuli u razmaku od mjesec dana.

Više od stotinu boraca

Četa je nazvana po revolucionaru Ernstu Thälmannu, generalnom tajniku Njemačke komunističke partije i kandidatu na dvama izborima za predsjednika Weimarske Republike. Oba puta bio je protukandidat Adolfu Hitleru, ali ni on ni Hitler nisu pobijedili jer je većina stanovništva bila sumnjičava prema ekstremima i lijevog i s desnog političkog spektra. Gestapo ga je uhapsio i zatvorio 1933. godine, a potom poslao u koncentracijski logor Buchenwald gdje je 1944. godine ubijen po Hitlerovoj zapovijedi. Tijekom građanskog rata u Španjolskoj nekoliko postrojbi njemačkih republikanskih dobrovoljaca nosilo je njegovo ime, a Kuba je 1972. godine imenovala jedan od svojih otoka Cayo Ernesto Thaelmann.

U tadašnjoj Istočnoj Njemačkoj pionirska organizacija zvala po Ernstu Thälmannu i njemu u čast polagala se časna pionirska riječ.

Postrojba je djelovala uspješno do 27. studenog 1943., kada su se partizani sukobili s oklopnim postrojbama njemačke vojske. U sukobu s tenkovima stradalo je preko stotinu pripadnika 'Ernsta Thälmanna'. Kroz četu je za nešto više od godine dana, koliko je postojala, prošlo preko stotinu boraca. Kada je rasformirana, u njezinom sastavu bilo je tek pet ili šest onih koji su sudjelovali u osnivanju. Rat je preživjelo njih desetak, svi ostali poginuli su u borbama. Više od polovice njih pokopano je u dvije grobnice u Mikleušu, na Katoličkom i Pravoslavnom groblju, dok se ostalima ne zna grobno mjesto.

„Volio bih da sam golub"

„Priča o njemačkim partizanima je odjeknula je gorućom Europom jer drugdje nije zabilježena ovakva hrabrost Nijemaca. Zato su na obljetnice osnivanja od 1964. do 1990. ovdje dolazili diplomatski predstavnici Istočne Njemačke“, kaže Jurić.

U izdanju „Narodne armije“ 1984. godine objavljena je knjiga „Telmanovci“ autora Naila Redžića, a 1990. je u koprodukciji Sutjeska film iz Sarajeva i Deutsche filma (DEFA) iz Potsdama u tadašnjoj Istočnoj Njemačkoj snimljen igrani film 'Volio bih da sam golub' o ovoj četi. Drama je to o sudbini sajamskog trgovca koji se našao pred teškom odlukom: sin je u SS jedinicama, kći borac partizanske čete, a on se mora odlučiti koju od dvije strane odabrati. Film je prikazan na 37. filmskom festivalu u Puli i kasnije prošao prilično nezapaženo zbog povijesnih okolnosti: nekoliko mjeseci nakon premijere došlo je do ujedinjenja Njemačke i početka raspada Jugoslavije.