Hrabrost počinje tek kad se skine uniforma turskog časnika
13. august 2018
Bivši časnik Turske ratne mornarice ne želi više šutjeti, niti sakrivati svoj identitet. Zato jer poznaje i previše svojih bivših kolega u uniformi „koji ne mogu razgovarati sa nikakvim novinarom, čak niti sa odvjetnikom dok sjede u zatvoru i ne znaju kako da dokažu svoju nevinost."
On je ponosan na svoju karijeru: konačno, i „otac nacije" Kemal Atatürk je bio časnik Turske vojske. Trudom i lojalnošću svojoj domovini se uspinjao u hijerarhiji Ratne mornarice sve do čina kapetana korvete kada je bio poslan u Bruxelles u sjedište vojnog saveza NATO-a kojem još uvijek pripada Turska.
Pokušaj vojnog udara u svojoj domovini 2016. je pratio tek preko medija i nije mislio da je na njemu da o tome uopće sudi. On služi Turskoj, u politiku se ne miješa.
„Vidimo se za koji dan"
Ali nakon toga je vidio kako je počela „čistka" i časnika koji su prošli obuku u inozemstvu ili su tamo bili stacionirani. Redom su bili optuženi kako su bliski Fetulahu Gülenu koji je utočište našao u SAD. Neki od njegovih kolega u uniformi se nisu niti odazvali pozivu da „hitno" dođu u Tursku „na konzultacije", ali se nije osobito zabrinuo niti kad su pozvali i njega.
„Nikad nisam bio niti blizu Gülenovom pokretu. Ja sam svjetovna osoba, odgojen na Zapadu. Poštujem sve vjere i svjetonazore, ali ne pripadam niti jednom od njih", kaže nam Topkaya. Isto tako, bio je uvjeren i da Turska ima povjerenja u njega: kao visoki turski časnik u stožeru NATO-a dobio je i „kozmički" – kako se tamo zove najviši stupanj ovlaštenja baratanja vojnim tajnama.
Zato se niti njegova supruga Meskure nije brinula kad su se opraštali. Oboje su bili sigurni: on će ostati u Turskoj tek par dana, nakon toga će se vratiti u Bruxelles. Ali nakon tog oproštaja se nisu vidjeli preko šesnaest mjeseci...
Čim se javio u Ministarstvo obrane oduzeta mu je njegova diplomatska putovnica i policija ga je odvela u zatvor. Njegove bivše kolege su ga sad optuživale da je „terorist" i da na Twitteru piše uvredljivo protiv predsjednika Erdogana. Naravno da nije ništa pomagalo kad im je Topkaya pokušavao objasniti kako on tada uopće nije niti bio prijavljen na Twitteru – njegova sudbina je odlučena i bez njega.
Prestao je i brojati dane
Prvo je bio zatvoren u jednoj sportskoj dvorani, a kasnije je prebačen u zloglasan zatvor Sincan. Kaže nam da je dvanaest dana proveo u istoj odjeći i spavao na betonskom podu. Jedva da je dobio nešto za jesti, ali slično je bilo i njegovim supatnicima: tu je također bilo kolega iz vojske, čak i viših činova nego što ga je on imao. Ali i akademici, suci, aktivisti civilnog društva, čak je bilo i liječnika.
Kaže nam da barem on osobno nije bio žrtva mučenja, ali je vidio druge zatočenike kako jedva dolaze sa saslušanja prepuni masnica. Čuo je i da su supruzi jednog časnika prijetili da će otići po njeno dvoje djece, ako ne prizna kako je ona bila agentica Gülenovog pokreta. Čuo je i o elektrošokovima, ali njega su tek pustili da čeka svoju sudbinu.
Isprva je u svom notesiću za svaki dan u zatvoru pisao crticu na stranici gdje je na kraju pisalo „Bruxelles" gdje mu je i dalje bila obitelj. Nakon 39 crtica je izgubio volju uopće bilježiti dane. Već kad je od gladi jedva mogao stajati na nogama i jasno misliti su konačno i njega pozvali na saslušanje. Još uvijek je mislio: pa on je odgovoran časnik kojem su u NATO-u bile povjerene najviše vojne tajne. Što mu se može dogoditi?
„Što me to uopće pitate?"
Zato uopće nije niti shvatio da je zapravo to njegov najveći zločin: „Istražna sutkinja me je pitala; vi radite u NATO-u, točno? Da, kazao sam, tamo sam u turskom stožeru, glavni zapovjednik Turske vojske mi je izdao takvu zapovijed. Ali time je nisam mogao uvjeriti da me pusti, jer biti za Zapad i za NATO je danas u Turskoj velik zločin", kaže nam Topkaya.
Naravno, to nije čuo da kažu: Turska jest članica NATO-a i normalno je da u stožeru ima i svoje predstavnike. Poslali su ga zato nazad u ćeliju dok ne „otkriju" njegov zločin i tako su prolazili dani, tjedni, mjeseci... U tih 16 mjeseci su ga psihički jedino držala pisma koja je dobivao od svoje supruge, ponekad je smio i telefonirati sa njom. Njegova najstarija kćerkica mu je poslala i crtež svetog Nikole i uvjerila ga kako on sigurno nije na popisu Krampusa onih koji neće dobiti poklone.
Nakon svih tih mjeseci su ga opet pozvali u ured i rekli su mu da se priprema sudskog procesa protiv njega „odužila" i da će ga pustiti da suđenje čeka u domu njegovih roditelja. Mora se jednom tjedno javljati policiji i čekati poziv suda. Topkayu je prilično jasno i zašto se to „odužilo": dokaza jednostavno nije bilo.
Sad je barem bio na slobodi u Turskoj, ali njegov odvjetnik mu je rekao da tu ne stvara neke lažne nade. Čuo je da će ga opet uhititi, ali niti njegov odvjetnik ne zna, kakve su to „dokaze" izmislili.
Trenutak odluke
Kapetan korvete Topkaya je bio svjestan kako je došao trenutak odluke: kod kuće je našao čak svoju staru putovnicu kojoj još nije istekao rok važenja – policija je već ranije sve pretražila, ali očito je i ona imala previše posla da sve i nađe. Da li da ostane i čeka da pred sudom dokaže svoju nevinost? Njegova karijera u oružanim snagama Turske je ionako završena već ovim suludim optužbama: što još onda ima u Turskoj? A ženu i djecu već nije vidio gotovo godinu i pol.
Odluka je zato bila bolna, ali jedina moguća. Ne želi reći kako je izašao iz Turske da bi i drugima slične sudbine i dalje ostavio taj izlaz slobodnim, ali tjedan dana kasnije je konačno bio u svom stanu u Bruxellesu.
Tek što se malo oporavio, bilo mu je jasno kako to nije i ne smije biti kraj. On mora i javnosti reći, što se događa i što je prošao i on i bezbroj njegovih kolega. Znao je da je to opasno i za njega i za njegovu obitelj, ali su ga i u tome oni podržali. Konačno, on i to radi za svoju domovinu.
„Mi smo na pravoj strani"
Tek onda se prijavio na socijalne mreže na kojima je detaljno ispričao što je proživio. Naravno da su mu se i na mreži javili službenici i Erdoganovi pristaše koji ga smatraju izdajicom, optužuju ga da sad kuje urotu sa njemu sličnima na tajnim sastancima.
Ali 90% reakcija je pozitivno. „Sa svakim Tweetom mi je sve lakše", kaže nam uz smiješak. „I znam da se boje onoga što ja pišem."
Kontaktira i druge časnike u NATO-u koji poštuju ono što on čini: „Divim se Topkayi što tako potpuno javno sve to iznosi", kaže jedan od tih časnika. „Jer ja se to ne usuđujem. Duga ruka Erdogana daleko seže. Znaju gdje živite, bilježe što činite i ako dobiju zapovijed, oni će je i provesti. Zato se svi mi držimo podalje od Turaka koji inače žive u Belgiji", kaže nam taj bivši kolega Topkaya iz Turske vojske.
Topkaya naravno da zna sa čim se suočava. Ali ne želi pobjeći od Erdogana, nego upravo suprotno od toga: želi se suočiti sa predsjednikom Turske. „Želim mu pogledati u oči, reći mu koliko je krivo to što oni čine. Njih još više ohrabruje strah nedužnih ljudi. Mi smo nevini. Mi smo na pravoj strani. Moramo biti hrabriji."