Homoseksualci i fudbal

Južna tribina Westfalen stadiona u Dortmundu predstavlja žuto-crno more navijača na svakoj utakmici ovog kluba. U središtu navijača, nalaze se Jens, Aleksandar i njihovi prijatelji, koji su, inače, homoseksualci. Pažljivo prate dešavanja na osvijetljenom terenu, dok u rukama drže šalove na kojima piše „udruženje navijača Rainbow Borussen“. Pola sata poslije, meč protiv Herte (Hertha) iz Berlina dostiže svoj vrhunac.

Udruženja navijača homoseksualaca „Rainbow Borussen“

„Halooo, gospodine Sobotić, budiiii se! Odbrana! Ooooh neeeeee!“ Ovako navija jedan homoseksualac na tribinama u Dortmundu. Navijači homoseksualci koriste manje vulgarne izraze od tipičnih navijača Borusije (Borussia). Međutim, klub vole u jednakom intenzitetu i ne razlikuju se u tom pogledu od navijača sa južne tribine. Čak jedni druge i poznaju. „Postali smo u međuvremenu lijepo društvo. Tu sam i prvi put nekome rekao da sam homoseksualac. Odgovor je bio: „Kako, ti si homoseksualac?“, zatim smo razmijenili koju riječ o tome, i odmah nastavili da pričamo dalje o fudbalu“, kaže Jens, predsjednik udruženja navijača homoseksualaca „Rainbow Borussen“.

Izgleda, dakle, da je homoseksualnim navijačima na tribinama jednostavno priznati da su homoseksualci. Međutim, da li navijačka idila na stadionu vara? U njemačkom profesionalnom fudbalu se do sada nijedan fudbaler nije izjasnio da više voli muškarce nego žene. Među igračima prevladava strah od moguće izolacije iz tima. Bivši igrač mlade reprezentacije Njemačke demokratske republike – DDR, Markus Urban, se zalaže da se ovo stanje promijeni. On je lično kao mladić doživljavao noćne more: U sportskom internatu Markus primjećuje da mu se muškarci više dopadaju nego djevojke njegovog uzrasta. No, to je bila apsolutna tabu tema u bivšoj DDR. Tako da Markus nije mogao ni s kim razgovarati o toj temi, osjećao je se nenormalnim.

Drogama protiv osjećanja

„Vremenom je pokušavao da drogama potisne svoja osjećanja, trenirao je više od suigrača i učio strane jezike ali to sve nije pomagalo – osjećanja nikada nisu prestajala postojati“, kaže Roni Blaške (Blaschke), autor koji je Markusovu priču objavio u knjizi pod naslovom „Skriveni igrači“. Početkom 90-tih Markus je čak trebao da sa klubom uđe u njemačku drugu ligu, međutim, prekinuo je karijeru jer nije mogao više izdržati prikrivanje svojih osjećanja. Makus i danas ima psihičke probleme zbog osjećanja koje je prije morao potiskivati. Zanimljivo je da je Markus sam sebi činio život teškim, jer – kako kaže Blaške – nikada nije doživljavao diskriminaciju.

Blaške smatra da se i dalje neće ništa bitno mijenjati i da ne vjeruje da bi uskoro neki priznali svoju homoseksualnost u profesionalnom fudbalu: „Možda bi bilo od koristi kada bi neko od bivših igrača priznao svoju homoseksualnost. Jer kada je karijera okončana, onda ne postoji onaj psihički pritisak kao kada se igrač nalazi tek na početku svoje karijere. Idealno bi bilo kada bi taj igrač imao uspješnu karijeru iza sebe, kao na primjer Oliver Kan (Kahn). Mada on nije homoseksualac, ali kada bi on to rekao, onda homoseksualci ne bi više bili tabu-tema u fudbalu.“