Hardcore tornjava | Panorama | DW | 04.11.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Panorama

Hardcore tornjava

Uz desetogodišnjicu jedne nekorisne zgrade o dugoročnom štetočinstvu pod plaštom privatizacije.

Zgrada odnedavno pompezno i pomodno preimenovana iz Poslovni centar Kumrovec u Capital Tower stoji na sarajevskom raskršću Otoka već deset godina, uglavnom prazna. Kada ju je prošle godine (2018.) kupio "sirijski biznismen Abdulah Mehdi", mediji su najavili njeno otvaranje, otkrivši tada da je sve vrijeme stajala ne samo prazna (ne računajući Službene novine na trećem spratu) nego i nedovršena:

"U trenutku kada je zgrada kupljena bili su završeni samo armiranobetonski radovi i objekt je bio zatvoren fasadom. Kompletna naša investicija bit će u konačnici od 8 do 10 miliona KM kako bi se zgrada privela krajnjoj namjeni. Investirali smo dodatnih 50 posto sredstava njene kupoprodajne vrijednosti, a sve kako bismo ovom gradu ponudili neophodan sadržaj", kazali su portalu Klix iz kompanije Capital Tower.

Krajnja namjena, sudeći prema novom imenu zgrade – Capital Tower – jeste biznis. Toranj od 16 katova ima više od 15.000 metara kvadratnih, a iznajmljuje se biznisu po cijeni od 29 KM kvadrat, bez PDV-a i bez uključenih troškova održavanja 3,60 KM, kako se u jednom oglasu nudi. U obnoviteljskoj euforiji najavljeno je i otvaranje najluksuznijeg restorana u Sarajevu na vrhu Tornja, dok su na dnu već otvoreni bašta i lounge-bar. Za taj(?) bar bilo je potrebno promijeniti fasadu zgrade, pa su metalni stubovi koji se pružaju cijelom njenom visinom naprosto skraćeni u visini staklenog izloga bara.

Da li je arhitekta Nedim Hadžiabdić dao saglasnost za ovo skrnavljenje vlastitog rada (ali i ponižavanje cijele arhitektonske struke), za ovu priču nije važno. U poređenju s nasiljem učinjenim stanarima zgrade sa sjeverne strane Tornja, kojima su trajno uskraćeni pogled i sunce (čime se smanjila vrijednost njihovih nekretnina), ovo nasilje nad šminkom fasade zaista je beznačajno. Važno je, međutim, ne previdjeti ulogu opštinskih i kantonalnih vlasti u ovom urbanističkom i poslovnom debaklu.

Za ovom i ovakvom zgradom, a to su nedvosmisleno potvrdili i protekla decenija i današnji mrak na većini njenih spratova, nije postojala potreba. Za kinom koje je srušeno, npr., jeste. (Inače se danas filmovi ne bi prikazivali u svečanoj sali Opštine Novi Grad.) Ko god je dao urbanističku i građevinsku saglasnost (a kruže glasine da su u to bili umiješani ljepljivi prsti SDP-a), nije ih dao s dobrim razlogom. Nije učino uslugu stanarima okolnih zgrada, a nije ni vlastitom budžetu, jer 120 mjeseci 15.000 kvadratnih metara nije rađalo nikakvim javnim prihodima.

Pisac ovih redova nije novinar istraživač, još manje je finansijski revizor, ali ima dovoljno godina i poznaje dovoljno ljudi iz struke i vlasti da nema dilema oko prirode ovog (i ovakvih) marifetluka. Ako se možda i nisu prale pare, neka je čivija u vlasti prepustila javno dobro (objekat i lokaciju) privatniku ispod prave vrijednosti, za proviziju ili uslugu, ne vodeći nimalo računa o potrebama građana koji su tu vlast izabrali.

U međuvremenu je "sirijski biznismen Abdulah Mehdi" kupio i Dom penzionera, a s njim i zemljište površine 18.000 kvadratnih metara, s namjerom da još jedno zapušteno javno dobro privede krajnjoj namjeni i gradu ponudi neophodan sadržaj – tržni centar, hotel i poslovnu zgradu. Iako je početna cijena prodavca – Agencije za privatizaciju – bila 13 miliona KM, biznismen ju je kupio za deset, od čega će penzioni fond dobiti sedam, Opština Ilidža tri, a trideset hiljada Agencija, za troškove aukcije.

Aktuelna vlast, a čitaocu je sada sasvim jasno da nema velike razlike između lijeve i desne strane skučenog ideološkog spektra, najzad je smogla drskosti i hrabrosti da raskrili svoju listersku livreju i popiša se na ideju odgovorne socijalne politike. Nakon što za četvrt stoljeća nije našla načina da Dom obnovi i vrati u funkciju, ona ga je napokon prodala "sirijskom biznismenu". Ono što garniture i garniture vlasti sa šapama na budžetu nisu mogle uljuditi, učiniti korisnim, oplemeniti i sačuvati, za Grad koji im je povjeren na brigu, uradiće Abdulah Mehdi, za sebe i sviticu koja mu je išla naruku.

Sedam miliona za penzioni fond je skoro pa ništa, u odnosu na 175.782.927,92 KM isplaćenih u septembru, na račune 420.820 penzionera (prosječno 418,13 KM). Tih 420.820 ljudi su za lakeje privatizacije anonimni, bolesni, dementni, dosadni, slabi, zgrbljeni, sparušeni teret, čisti višak u vizijama poslovne budućnosti Bosne i Hercegovine. To što vuku naokolo svoje poderane cekere s točkićima i pune ih lijekovima za išijas, čir, bubrege, pritisak, artritis, vene, herniju, srce, prostatu, gastritis... to im je zaslužena kazna za promašen život u kome se nisu prezivali Mehdi, Todorić, Mišković, Karić, Tedeschi, Lijanović, Ahmetlić, Selimović...

Da jesu, bilo bi i njima jasno ono što svakom pristojnom i poštenom njihovom djetetu i unuku nije: zašto Sarajevu ne treba velik i savremen dom penzionera, a ne može bez još jednog šupljeg poslovnog centra?

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

Preporuka redakcije