Gužva na parkingu filozofije

– Sokrat je, dakle, popio otrov zato...

Ali profesor nije završio rečenicu jer je portir pokucavši kratko otvorio vrata i prekinuo predavanje.

– Profesore, izvinite, niste ostavili ključeve.

Profesor, međutim, nije slučajno zaboravio da ostavi ključeve svog novog terenca na portirnici fakulteta, jer mu se auto bio uščuo od krompira, kajmaka, sira, jabuka i domaćih jaja. Nije želio da se to na fakultetu rastrubi. Kolega ima svakakvih, najviše zlobnih i zavidljivih, kojima smeta što on radi na više fakulteta, što zna s papirima i što nije samo dobar teoretičar nego i dobar praktičar.

Zar nije praktično kad ti je vikendica daleko, a terenac puno troši, da gorivo platiš dovozeći sa sela komšijama 100% zdravu i svježu biološku hranu, sevap je i djeci i bolesnima pojest pravo jaje.

Dao je studentima deset minuta slobodno pa požurio na parking.

Kolega je bio na granici ljutnje. Cupkao je pored svoje felicije i teatralno gledao u sat.

Troje drugih kolega već se isparkiralo ostavljajući profesoru prostor da i sam to učini, izvalečeći se mukotrpno na rikverc uskim prilazom ispod nisko podignute rampe.

Dežurni policajac stajao je pored stražare smještene uz noseći stub dekanata fakulteta i pažljivo posmatrao manevre, skraćujući tako duge časove dosadnog posla koji se uglavnom sveo na čuvanje parking mjesta zaposlenicima Parlamenta. Njima je nekim saobraćajno-urbanističkim dekretom dato pravo da se parkiraju u ulicama koje okružuju fakultet, pa je otada i glavni posao organa bezbjednosti postao da sa zapikanih mjesta mrškaju akademski komšiluk.

Međutim, to što zaposlenik parlamenta ima pravo da parkira svoj auto pod prozore fakulteta, a zaposlenik fakulteta nema, to profesor nije smatrao nepravdom nego višom silom. Nepravdom je smatrao da isto pravo na korištenje fakultetskog parkirališta kapaciteta 16 mjesta pripada i onima koji stanuju u gradu i mogu pješke doći na posao i njemu koji stanuje na zadnjoj tramvajskoj stanici.

To bi, najzad, morala postati tačka dnevnog reda Nastavno-naučnog vijeća, makar i elektronske: usvajanje Pravilnika o korištenju parkinga. Onako kako se država pobrinula za svoje kadrove, tako bi se i Fakultet trebao pobrinuti za svoje. Staviti pored rampe znak Samo za vozila s dozvolom dekanata, a dozvola izdati 10, prema usvojenom pravilniku, uz dva mjesta za dekana i invalide.

Prvenstvo bi se određivalo bodovanjem, a bodovi bi se davali za kubikažu i cijenu auta, mjesece provedene u Armiji BiH, udaljenost stana od Fakulteta i za naučno zvanje. Ako je u društvenoj hijerarhiji službenik državnog parlamenta iznad univerzitetskog profesora, onda i univerzitetski profesor mora biti iznad kolega u nižim zvanjima, da se studenti i ne pominju.

U formulisanju pravilnika profesor je i izvezao terenca s parkinga i ponovo ga uvezao, ovaj put na oslobođeno mjesto. Sa zadovoljstvom je ustanovio da je to ono sa kojeg se parking može napustiti ne uznemiravajući kolege i ne prekidajući im predavanja – tako što se preko zelene površine izađe na trotoar, pa onda trotoarom nekih trideset metara do prve ulice. Zato je dobro imati terenca u gradu.

Miris lavande sa privjeska na retrovizoru počeo je ustupati pred mirisom zemlje i kajmaka. Dan je proljetni i topao pa će morati požuriti i s nastavom, tj. isporukom.

Penjući se nazad ka učionici u kojoj je ostavio studente (Koliko će ih ga sačekati, a koliko ih je iskoristilo priliku da šmugne?) razrađivao je pravilnik i presretao moguće prigovore konkurencije.

Šta ako neko predloži da se dozvole odnose samo na one dane i sate u sedmici kad šofesor ima predavanja? To bi značilo da ne bi više mogao ostavljati auto pred fakultetom, pa onda ići završavati poslove po gradu? Ili, da nekom padne na pamet da profesori plaćaju parking, kao što studenti plaćaju korištenje biblioteke i prijave ispita? Deset mjesta, puta dvije marke, puta deset sati, puta pet dana, hiljadu marka sedmično. Eto deset finih stipendija za studente mjesečno.

Ne! Treba s tim pravilnikom opreznije...

Studenti su strpljivo čekali, ispijajući tople napitke iz automata u hodniku.

– Gdje smo stali? – upitao je profesor, računajući koliko je osoba manje u učionici od broja potpisa na spisku prisutnih.

– Kod Sokrat je popio otrov zato.

– Da. Sokrat. Sokrat je popio otrov zato što... Izvinite. Ima li neko da mi rasitni marku? Dva puta po pedeset feninga.

Trenutak kasnije stajao je pred aparatom s napitcima. Preko opcije espresso neki je duhoviti student nalijepio papir s natpisom kukuta. Profesor se namrštio, zastao neodlučan, a onda za svaki slučaj pritisnuo čaj s limunom.