Grčka - zemlja demonstracija
15. decembar 2018
"Ima tu jedna fotografija demonstracija učenika protiv dogovora u sporu oko imena s Makedonijom. Jedan mladić jaše na konju, a preko ramena nosi grčku zastavu i gleda u svoj mobitel", smijulji se Alexandra Koronaiou. "Mladić koji s jedne strane imitira Aleksandra Velikog, a s druge strane surfa na Internetu - vrlo simbolično za današnju Grčku." Ta sociologinja je profesorica na Sveučilištu u Ateni. Od 2011. godine u suradnji s 14 europskih sveučilišta istražuje teme koje se tiču skretanja udesno kod mladih ljudi.
Upravo su spor s Makedonijom i izbjeglička kriza ultradesničarima dali vjetar u leđa. Pritom su u Grčkoj ustvari tradicionalno ljevičari ti koji se redovito okupljaju na javnim prosvjedima. "U Grčkoj postoji jedna vrsta kulture demonstriranja koja dolazi od strane ljevičara i koja je usko povezana s diktaturom. Tada su demonstracije bile zabranjene, a onda je došlo do pobune na politehničkom institutu u Ateni 1973. godine."
Demonstriram, dakle jesam
Kad je vojna hunta tu pobunu krvavo ugušila, značilo je to ujedno njezin kraj. Studenti koji su sudjelovali u pobuni su postali heroji osnivači postdiktatorske Grčke. Od tada je kampus atenskog sveučilišta zona oslobođena policije. Tu se mogu naći politička studentska udruženja svih usmjerenja. No, natpisi na kojima se poziva na demonstracije se mogu gotovo svi pripisati lijevim grupacijama. Pored uobičajenih studentskih potraživanja, uvijek iznova se može pročitati i parola: "Dolje s kapitalizmom!"
Christos Avramidis je doktorant na političkim znanostima i lijevi aktivist. On tu scenu poznaje dobro i redovito ide na demonstracije. Za njega to nije samo izraz nekog političkog nazora, već sastavni dio društvenog života. "Svijest milijuna ljudi se ne oblikuje samo mehanizmima i ideologijom jedne države ili kroz medije. Važno je prije svega sudjelovati u političkom životu i zajednički podsjetiti na događaje u okviru kojih se zajedno i borilo."
Ritual javnog prosvjedovanja je u Grčkoj više kulturološki usidren nego što je to slučaj u drugim europskim zemljama, pojašnjava Koronaiou. Danas bi to, kaže, mogao na koncu biti izraz jednog unutarnjeg debalansa: "Mi u Grčkoj imamo jedan problem identiteta. Tu je konflikt s antičkom Grčkom koju se slavi i hvali u školskim udžbenicima. No, realnost novije povijesti se vrti puno više oko političkih i gospodarskih problema. Kad se danas pogleda u ogledalo, ne vidi se antički Grk, već čovjek s problemima našeg doba."
Kriza nakon krize
Upravo mladi Grci ne znaju što da rade s optimističnim prognozama njihovom premijera ili njihovih europskih kolega. Besperspektivnost, masovni odlazak, nezaposlenost, male plaće - gospodarski polet se i ne primijeti. Pogođena tim stanjem je prije svega srednje klasa društva, one obitelji koje svoju djecu šalju na sveučilišta i koje igraju odlučujuću ulogu u samopercepciji zemlje. Širi se depresija, a nestaje motivacija za stvaranjem boljeg života u Grčkoj. Koronaiou smatra da je to razlog za zabrinutost: "Ti mladi ljudi sebe više ne vide u Grčkoj. U nekim slučajevima roditelji to čak podržavaju i govore: idi i ne osvrći se."
Istraživanja pokazuju da većina mladih vjeruje u demokraciju i slobodne izbore. Istovremeno im, prema istraživanjima, nedostaje osjećaj da mogu utjecati na vladajuće stanje: "Aktualni prosvjedi su prije svega vođeni emocijama. Vlada veliki bijes. Naša istraživanja su pokazala da mladi traže nove načine izražaja, ne samo u Grčkoj, već svugdje u Europi. Ne žele jednostavno prikupljati potpise, već na izravniji način utjecati", kaže sociologinja Koronaiou. Pritom se može primijetiti i jedna negativan trend, dodaje. Iako mediji uvijek iznova izvještavaju o izgredima lijevih demonstranata, brojka sudionika na tim demonstracijama ljevičara opada, ističe Koronaiou.
Politika ne sluša mlade ljude
Od toga profitiraju prije svega ultra-desničarske grupacije. One sve učestalije pokušavaju za sebe zaokupiti javni prostor. Zbog gospodarskih problema je došlo do povećanja broja pristaša stranaka poput fašističke Zlatne zore. Izbjeglička tematika i mržnja prema premijeru Tsiprasu zbog dogovora u sporu oko imena s Makedonijom se brinu za porast njihove popularnosti. Sve češće dolazi do ozbiljnih izgreda od strane desnih demonstranata, svjestan je i novinar Kostas Koukoumakas. To su uglavnom male skupine koje, međutim, vrlo dobro znaju kako privući pozornost, kaže on.
Utjecaju tih grupacija se može pripisati i činjenica da čak gimnazijski nastavnici izlaze na ulice i uzvikuju nacionalističke parole, kaže Koukoumakas: "Lako je pridobiti učenike na svoju stranu i poslati ih da demonstriraju kad je riječ o tabu-temama poput spora s Makedonijom. Iza toga se kriju stranke poput Zlatne zore, ali i dijelovi konzervativne oporbene stranke Nea Demokratia u sjevernoj Grčkoj." Roditelji i nastavnici koji su protiv dogovora s Makedonijom ili kojima je to jednostavno svejedno, toleriraju to političko utjecanje, pojašnjava taj novinar, a učenicima je često stalo samo do toga da jedan dan markiraju s nastave.
Alexandra Koronaiou to potvrđuje: "Zlatna zora ne utječe samo u školama, već je prisutna i u sportskim udruženjima gdje izravno dopiru do mladih i šire svoje političke nazore." To je uspješno prije svega zbog osjećaja bespomoćnosti, smatra Koronaiou: "Problem je što politika ne sluša mlade ljude. Oni ne shvaćaju da im nije dovoljno samo svake četiri godine izaći na izbore." Mnogi ljevičari su već odavno odustali od nade u politički obrat - i pritom ultra-desničarima prepuštaju pralijevu grčku tradiciju demonstriranja u javnom prostoru.