Gerhard Rihter: bogat, slavan i skroman

Gerhard Rihter bi mogao da se šeta Kelnom u kojem živi već decenijama, a da ga niko ne prepozna. Toliko je neupadljiv ovaj muškarac niskog rasta, koji nosi bradu i okrugle naočare. Ali, ono što upada u oči je njegov nemirni, prodoran i ispitivački pogled.

Likovni kritičari ga opisuju kao „Pikasa 21. vijeka". Ovaj Nijemac i jeste jedan od najuspešnijih savremenih umjetnika. Njegova djela su u najvažnijim svjetskim muzejima. Radovi sa njegovim potpisom postižu rekordne sume na tržištu umjetnosti. Svijet ga je obasuo umjetničkim nagradama.

Ali Rihteru je sa Pikasom, pionirom moderne umjetnosti u 20. vijeku, zajednička samo - slava. Rihter doduše takođe voli žene, ali za razliku od slavnog Španca, Rihter se kloni očiju javnosti. Jedva daje intervjue i rijetko se pojavljuje na mjestima na kojima se okuplja glamurozni svijet umjetnosti.

„Čitava umjetnička scena je džinovski teatar duhovne bijede, laži, prevare, izopačenosti, jada, gluposti, besmisla, drskosti", rekao je Rihter jednom u intervjuu za nedjeljnik „Cajt".

Za razliku od Pikasa, Rihter nije svoju biografiju učinio mjerom svoje umjetnosti. Naprotiv, kako je Rihterov biograf Ditmar Elger naglasio u intervjuu za DW: „Gerhard Rihter je uvijek poricao da je slikao privatni život."

Ali, osim slave, Rihter ipak ima još nešto zajedničko sa Pikasom: stilski se neprestano razvijao. To je već bio slučaj sa njegovim ranim pop art slikama i njegovim prvim pokušajima apstraktnog ekspresionizma ranih 60-ih, koje je proglasio „kapitalističkim realizmom". Tako je Rihter nazvao svoj ironičan i prema potrošačkom društvu kritički odgovor na zvaničnu doktrinu umjetnosti bivšeg DDR-a, „socijalistički realizam".

Porijeklom iz prijestonice Saksonije

Rihter je rođen u prijestonici Saksonije Drezdenu, 9. februara 1932. kao sin knjižarke i profesora matematike u srednjoj školi. Pohađa komercijalnu školu i večernji kurs slikarstva. Zatim se u Citauu obučava za slikara reklamnih natpisa i u tamošnjem pozorištu pomaže kao slikar za scenografije.

Sa 17 godina je odlučio da bude profesionalni umjetnik, ali prvi pokušaj da upiše Likovnu akademiju nije uspio. Prvo je morao da se dokaže kao slikar u preduzeću koje je bilo u rukama partije i koje je u DDR-u imalo monopol za oglašavanje, prije nego što mu je dozvoljeno da počne studije u Drezdenu.

Rihter na svojoj veb stranici primjećuje da su to bile „formativne godine" za njega:

„Ali velika tradicija njemačkog slikarstva prenijeta mi je na veoma iskrivljen način, prvo time što su nas učili da ideološki razmatramo umjetnost i zatim kroz aktuelne koncepte moderne umjetnosti koji su do nas sa Zapada stizali manje-više deformisani".

Rihter je završio studije 1956. velikim muralom u Njemačkom muzeju higijene u Drezdenu.

Mural je prefarban pošto je Rihter pobjegao na Zapad u Diseldorf, februara 1961. nekoliko mjeseci prije nego što nastao zid koji je podijelio Njemačku.

Diseldorf i Keln

Ubrzo potom 1962. Rihter je započeo svoj „Atlas", u koji unosio isječke iz novina, fotografije, skice, studije boja, pejzaže, portrete, mrtve prirode, istorijsku građu i kolaže. To je svojevrsni arhiv motiva koji je decenijama koristio i koji je 1997. bio izložen na Documenta X u Kaselu.

Rihter je u Diseldorfu upisao Državnu umjetničku akademiju kod neformalnog slikara Karla-Ota Geca. Nepunih deset godina kasnije i sam je tamo postao profesor. Rihter se 1983. seli u Keln.

Slikao je pejzaže u romantičarskoj tradiciji, oblake i morske pejzaže. Nastajale su mrtve prirode i portreti. Rihter je figurativno slikarstvo prenio u doba fotografije i stalno mijenjao stil - ponekad fotorealistični prikazi prirode ili zamućene slike, ponekad objekti od stakla i ogledala, instalacije ili čak orgije boja na zidu.

„Nemam program, ni stil, ni misiju",

Stalna promjena stila postala je zaštitni znak njegove umjetnosti. U novom milenijumu, Rihter uglavnom slika apstratktno

„Nemam nikakve namjere, ne slijedim nikakav sistem, ni pravac. Nemam program, ni stil, ni misiju", formulisao je 1966. Rihter svoj umjetnički koncept.

To je teško povjerovati. Rijetko ko je tako precizno istraživao mogućnosti slikarstva kao Gerhard Rihter. Na kraju je uspio u onome u šta svijet umjetnosti više nije vjerovao:

„Rihter je spasio slikarstvo za 21. vijek. Već više puta smo imali situaciju da je slikarstvo u naletu drugih tehnika proglašavano mrtvim. Rihter je svojim radovima prema medijskim motivima pronašao formu da unaprijedi slikarstvo u vremenu kada svi vjeruju da se više ne može slikati", rekao je za DW Ditmar Elger, biograf Rihtera. Elger je na čelu Arhiva Gerharda Rihtera u okviru Državne umjetničke zbirke u Drezdenu.

Nagrade i novac

Rihter je dobio brojne nagrade, uključujući Kajzering u Goslaru (1988) i Zlatnog lava na Venecijanskom bijenalu (1997). Moma u Njujorku je 2002. njemu u čast napravila opsežnu retrospektivu: „Četrdeset godina slikarstva".

Rihterovi radovi redovno postižu ogromne cijene na aukcijama, postaju objekti za špekulacije. Na rang listi Kunstkompass, Rihter je skoro 20 godina neprikosnoveni lider, kao najskuplji slikar.

Umjetnik se odavno osjeća neprijatno zbog svog materijalnog uspijeha: „Postoji potpuna nesrazmjera između vrijednosti i relevantnosti umjetnosti i ovih suludih cijena koje se plaćaju za nju", rekao je 2005. za Špigel. „Mendžer magazin” procjenjuje Rihterovo bogatstvo 2019. na 700 miliona eura. Time je na 230. mjestu među „1001 najbogatijim Nijemcem”.

Široj publici postao je poznat po slikanim portertima poznatih ličnosti koji izgledaju identično kao fotografije. O njegovoj slici Ema, akt na stepenicama, Bernard Šlink (autor uspiješno ekranizovane knjige Čitač) napisao je knjigu.

A 2018. kada se pojavio film „Djelo bez autora", po Rihterovoj biografiji, reditelja Florijana Henkela fon Donersmarka - umjetnik se distancirao od produkcije rekaviši da je u toj drami njegova životna priča zloupotrijebljena. Ipak, film je bio hit, barem u Njemačkoj.

„Skoro sve je slučajnost"

„Fasciniraju me slučajnosti", priznao je jednom prilikom Gerhard Rihter. „Skoro sve je slučajnost: kakvi smo, zašto nisam rođen u Africi, nego ovdje - sve je slučajnost", rekao je Rihter u video intervjuu sa kustosom danskog Muzeja moderne umjetnosti Luizijana.

Tako je jednom kompjuteru 2007. prepustio dizajn poznatog prozora u Kelnskoj katedrali: apstraktni motiv čine više od 11.000 obojenih kvadrata. To djelo je višestruko i nedokučivo kao i cjelokupno djelo ovog umjetnika.

Sredinom septembra 2020. zavšena su tri prozora u samostanu Toli u Zarlandu. Gerhard Rihter je rekao da je to njegovo posljednje veliko djelo, registrovano pod brojem 957.

Umjetnička i privatna zaostavština

Odavno je počela trka za njegovom umjetničkom zaostavštinom. Drezden, rodni grad, trudi se da je dobije, baš kao i Keln grad u kojem živi već skoro 40 godina.

Ipak, najbolje karte ima Stara nacionalna galerija u Berlinu. Rihter joj je 2021. prepustio oko 100 radova, kao trajnu pozajmicu, uključujući i njegov četvorodelni ciklus Birkenau, koji je zasnovan na fotografijama jevrejskog zatvorenika u logoru smrti Aušvic-Birkenau.

Povodom 90. rođendana Biblioteka umjetnosti u Novoj nacionalnoj galeriji prvi put prikazuje umjetničke knjige Gerharda Rihtera na velikoj izložbi. Čak i ako njegov neupadljiv izgled ne nagoveštava zvijezdu – umjetnik Gerhard Rihter, koji je došao iz Istočne Njemačke, a sazrio u Zapadnoj Njemačkoj, postao je pannjemački umjetnik sa svjetskom slavom.

Gerhard Rihter ima četvoro djece iz tri braka. Brak sa sa prvom suprugom Emom, s kojom je pobjegao iz Drezedna i 1966. u Berlinu dobio kćerku Babet (Beti) razveden je 1982. Iste godine Rihter se oženio vajarkom Izom Genzken, svojom najboljom studentkinjom. Brak se završio razvodom 1994.

Od 1995. Rihter je u trećem braku oženjen slikarkom Sabinom Moric (1969.), posljednjom studentkinjom koju je primio prije odlaska u penziju. Par ima troje djece: kćerku Elu Mariju 1996, i sinove Morica 1995. i Teodora 2006.

 Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu