Generala više nije imao ko da štiti | Kiosk | DW | 20.11.2017
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Kiosk

Generala više nije imao ko da štiti

Njemačka štampa između ostalog piše i o Ratku Mladiću – povodom presude koja se u Hagu očekuje u sredu (22.11.) a istorijom hapšenja osumnjičenih za ratne zločine se posebno bavi Frankfurter algemajne cajtung.

„Generala nema ko da traži" – naslov je pod kojim je Frankfurter algemajne cajtung objavio tekst o Ratku Mladiću. Novinar Mihael Martens članak počinje pričom o – Radovanu Karadžiću i tome kako su „Amerikanci" svojevremeno, da bi ga uhvatili, namjeravali da mu naprave zasjedu na nekom od puteva kojima se, sa svojom pratnjom, prebacivao iz skloništa u sklonište. „Amerikanci su bili sigurni da neće nasjesti na neki od starih trikova kao što je insceniran kvar nekog automobila ili namještena policijska kontrola. Jedan od elitnih vojnika se sjetio američkog treš-horora „Motel pakao" iz 1980-te, u kojem su ubice u noći na put poređale krave od kartona da bi natjerali žrtve da izađu iz automobila i savladali ih. Tako je rođena ideja o gorili" kojim su američki specijalci htjeli da zapanje Karadžića i njegovu svitu na nekom putu. „Iz Amerike je avionom stigao majmunski kostim i plan je tekao perfektno, izuzev jednog detalja: Karadžić se nije pojavio".

„Epizoda sa gorilom se može pročitati u knjizi Krvnikov trag. O tome kako je potraga za balkanskim ratnim zločincima postala najuspješniji lov na zločince na svijetu pisao je Džulijan Borger, šef spoljnopolitičke rubrike britanskog lista Gardijan, koji je ranije izvještavao i o Balkanu". NATO u početku nije ni tražio Mladića. „Tek sa reizborom (Bila) Klintona kao predsjednika SAD i uspjehom Tonija Blera u Velikoj Britaniji u maju 1997, glasovi poput onog ministarske spoljnih poslova SAD Madlen Olbrajt su dobili na težini. Ona je opominjala da proces obnove u Bosni nikada neće uspjeti ako glavni odgovorni za 100.000 mrtvih, kao i za milione invalida, prognanih i duševno oštećenih prođu bez kazne. Naposljetku su se zemlje NATO-a dogovorile da sačekaju lokalne izbore u Bosni 1997-e  i da potom pod američkim vođstvom počnu operaciju sa ciljem da se uhapse Karadžić i Mladić".

Operacija "Tango"

Dalje se navodi kako je u julu 1997. počela operacija „Tango" za koju su se britanski elitni vojnici pripremali u selu od kulisa sagrađenom u engleskom Herfordširu – oni su poslije toga neupadljivo prebačeni u Bosnu i Hercegovinu. Njima je uspjelo da uhvate neke nepoznate osumnjičene koji nisu oko sebe imali jaku mrežu zaštitnika. „Tango je prekretnica: prvi put su u hapšenjima učestvovale jedinice NATO-a. Sada češće uspijeva da se tražene osobe savladaju, oni koji su,doduše, počinili užasne zločine, ali nisu imali odlučujuću ulogu u ratnim zbivanjima…"

„Bosna je sa mnogo vojnika stacioniranih pod zastavom SFOR-a krajem 90-ih godina za Mladića ipak postala suviše nesigurna. On odlazi u Srbiju, gdje ga više ne štiti vod tjelohranitelja, već čitava država. U Srbiji još vlada Slobodan Milošević koji je i sam optužen pred Tribunalom za ratne zločine i kojem ne pada na pamet da sarađuje sa sudom. Zato su se mnogi Srbi iz Bosne, koji su optuženi pred Tribunalom, sklonili u Srbiju. Tamo njihovi zapadni lovci ne mogu da ih prate. Bar ne do septembra 1998, kada je CIA u Sarajevu vrbovala četvoricu plaćenika, bosanske Srbe koji su za vrijeme rata ostali u gradu pod opsadom, da bi se na strani muslimana borili za multietničku državu i poslala ih u Srbiju da otmu Stevana Todorovića".

„Todorović je u ratu bio šef policije u jednoj bosanskoj varošici. Tukao je zatvorenike iz obijesti, primoravao na međusobni oralni seks – uobičajeni program. Poslije rata živi neupadljivo u jednom srpskom gradiću. Ali, bosanski Srbi, podizvođači radova CIA-e, su ga nanjušili, upali mu u stan, savladali ga, vezali i ubacili u prtljažnik automobila, neopaženo stigli do Drine, prebacili ga preko rijeke i ostavili ga na drugoj obali (…)"

„U sudskim dokumentima o tome ni danas ne može da se nađe ništa o njegovoj otmici. Tamo stoji: Stevan Todorović, osuđen na deset godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti, uhapsile ga 27. septembra 1998. multinacionalne stabilizacione snage SFOR-a. Poslije slučaja Todorović, optuženi pred Haškim tribunalom koji su pobjegli u Srbiju, postaju budniji i oprezniji", tako da druga slična akcija – nije uspjela.

Kada je Srbija prestala da štiti Mladića...

Ratko Mladic Porträt (picture-alliance/dpa)

Ratko Mladić izjavio da nije došao u Hag da ne bi bio živ

U nastavku se opisuje Mladićeva svakodnevica u vremenu u kojem je u Srbiji bio dobro zaštićen, sve do prevrata 5. oktobra 2000-te, poslije čega je izgledalo da je država koja je štitila Mladića, postala prošlost. „Novi reformski orijentisani šef vlade Zoran Đinđić pustio je da budu uhapšeni neki ljudi nižeg ranga iz klike ratnih zločinaca, a u junu 2001. izručio je čak Slobodana Miloševića Hagu. Ali Đindić kontroliše samo dio zemlje. Njegov unutrašnjepolitički protivnik, jugoslovenski predsjednik Vojislav Koštunica, protivi se saradnji sa Haškim tribunalom, a uspostavio je vlast nad tajnom službom, u kojoj su glavnu riječ vodile stare snage. Šef tajne službe Rade Bulatović, danas ambasador Srbije u Ukrajini, pobrinuo se – sa svojih 2.000 zaposlenih – za to da Mladić ostane nedodirljiv. (…) Ovaj je i pored toga postao ekstremno oprezan."

„Kada je u martu 2003. još ubijen i Đinđić, zato što je stara garda strahovala da bi on mogao da ozbiljno poradi na evropeizaciji Srbije i kooperaciji sa Hagom, izgledalo je kao da su za Mladića došla bolja vremena –  sve dok se Kosovo 2008. nije proglasilo nezavisnim a Vojislav Koštunica, shodno tome, izgubio vlast u Beogradu. Šef tajne službe Bulatović uspijeva da se održi neko vrijeme, no nekoliko mjeseci kasnije, srpskom predsjedniku Borisu Tadiću, koji hoće da upotpuni Đinđićevo djelo, uspijeva da preuzme kontrolu nad tajnom službom. Nekoliko dana nakon Bulatovićeve smjene u julu 2008, uhapšen je Karadžić kojeg je stara tajna služba opskrbila novim papirima…"

„Mladić shvata da zaista mora da se skloni u podzemlje. Smrtno je bolestan, kada ga u maju 2011. nalaze u jednom selu nedaleko od rumunske granice, jer se jedan član njegove porodice izbrbljao na telefonu. Mladić živi u jednoj kući bez grijanja, zapušten je, ruina. Kada je vidio da jedinice MUP-a opkoljavaju kuću, odmah je shvatio da je njegovo bjekstvo završeno", piše Mihael Martens za Frankfurter algemajne cajtung.

 

Pregled štampe pripremio: Saša Bojić