Frank Farijan je preminuo, ali Daddy Cool – sigurno neće

She's crazy like a fool – od 1976. do danas su te reči neka vrsta lozinke koju izgovara veseo muški glas. Odziv – iz ženskih grla – je glasio: Wild about Daddy Cool! Bio je to znak da kreće jedan od najpoznatijih bas-rifova u pop-muzici, onaj oko kojeg je ispleten mega-hit Daddy Cool grupe Boney M, star već gotovo pola vijeka.

Na bas su se uz ritam-sekciju nadovezivali gudači – a to je bila specijalnost Boney M i glavno obeležje čitavog žanra zvanog „Minhenski disko“, ili Munich Sound, koji su sredinom sedamdesetih proslavili i Silver konvenšn (Fly Robin Fly), Dona Samer (Love To Love You Baby), i mnogi drugi. I naravno: Đorđo Moroder, kao producent i kompozitor.

Inače, Daddy Cool je počinjala za to vrijeme prilično čudnim vokalnim bitom, koji se sastojao od nekakvog coktanja, čć-kanja i udaranja hemijskom olovkom po zubima. Tako je u svom studiju sebe snimio Frank Farijan, tvorac i producent grupe Boney M i autor ili koautor gotovo svih pjesama ovog benda.

Ne pokazuje se

Frank Farijan (Frank Farian) je rastao u Sarbrikenu (Saarbrücken), gdje je počeo da zarađuje novac kao kuvar. Svoj prvi mali studio uređuje u potkrovlju kuće u obližnjem Elversbergu, a nešto kasnije otvara nov studio u Ofenbahu, još ne znajući da time počinje jednu od najvažnijih etapa u istoriji njemačke muzičke industrije.

Nikako nije htio da se pokazuje, „slika", da bude frontmen ili solo-pjevač. Od početka je vidio sebe samo kao producenta. Svoj prvi hit, Do You Wanna Bump, napravio je sam u svom studiju, snimivši sebe kao pjevača s dubokim glasom, ali i nekoliko falset-dionica. Čak nije htio ni da objavi tu pjesmu pod sopstvenim imenom – već je izabrao ime Boney M (po jednoj krimi-seriji). Na omotu singl-ploče nije bilo nikakve slike.

I dok se ploča prodavala sasvim solidno, on je tražio ljude, koji bi mogli da pjevaju tu pjesmu na bini – uživo ili „na plej-bek“. Kada ih je napokon našao, poslije prvobitnih fluktuacija koje su trajale oko pola godine, u bendu su se ustalili Roberto „Bobi“ Farel kao jedini muškarac, te Mezi Vilijams, Marša Baret i Liz Mičel – tamnoputa četvorka porijeklom s karipskog arhipelaga.

Munjevit uspeh

Bobi Farel nikada nije pjevao uživo, ali je proslavio bend kao plesač divljih pokreta, neumoran, najčešće go do pojasa, sa afro-frizurom i, u to vrijeme – zavidnom tjelesnom dlakavošću. Iako su se njegovi plesovi već poslije petnaestak minuta pretvarali u „šlajfne“ s istim varijacijama okreta, čučnjeva i cupkanja u mjestu, Farel je odlučujuće doprinio vizuelnom imidžu benda.

Frank Farijan nikada nije imao problem s plej-bek nastupima svojih muzičara. On je u studiju jednostavno pozajmljivao svoj glas Farelu. Sedamdesetih godina je moglo da se živi od uspješne prodaje nosača zvuka, tako da su koncerti benda za njega bili u velikoj mjeri promotivne manifestacije, zgodne za prikazivanje na televizijama - u vrijeme daleko prije interneta.

S druge strane, u mnogim prilikama su Marša Baret i Liz Mičel – više nego pristojno – pjevale uživo. Čak su se i prilagodile milionima ljudi, koji su početni tekst ženskih vokala u Daddy Cool pogrešno čuli i pjevali kao What about Daddy Cool (umjesto: wild about...) pevajući je s tako izmjenjenim rečima.

Hit za hitom

Pjesma je postala hit svjetskih razmjera, a uslijedili su ne manje uspješni hitovi Sunny (obrada soul-pjesme Bobija Heba iz 1965), Ma Baker i Belfast, da bi u aprilu 1978. objavili Reke Vavilona – Rivers of Babylon, najveći hit grupe, tada širom svijeta prodat u više od 20 miliona primeraka.

Bila je to Farijanova verzija jedne stare pjesme grupe The Melodians. Farijan je postao poznat kao majstor muzičke reciklaže i s tom pjesmom je prvi put osvojio publiku na svim kontinentima, posebno u Africi.

Nastavili su da ređaju svjetske uspjehe i sa Brown Girl in the Ring, Rasputin, Marys Boy Child, El, Lute, Gotta Go Home.

Vrtoglava karijera grupe je jenjavala 1981. kada je Farijan morao da otkaže saradnju Bobiju Farelu – zbog radne nediscipline. Farel je pokušao da sredi svoj život i u Skoplju se oženio makedonskom Romkinjom Jasminom Šaban, što je na Balkanu izazvalo veću euforiju od priče o princu Čarlsu i ledi Dajani – koji su se vjenčali ranije iste godine.

No, ta euforija je kratko trajala, ponajviše zato što je se klonio sam mladoženja, koji je svoju suprugu odmah odveo na Jamajku. Boney M su postojali još godinama, ali su živeli više od starih hitova nego od novih pesama. Farel je potom nestao sa scene, da bi se mnogo godina kasnije ponovo pojavio u pokušaju da oživi staru slavu, bez dogovora sa Farijanom, i uz to prilično neuspešno. Od Jasmine Šaban se razveo 1995. Umro je 2010.

Milli Vanilli – uspjeh i fijasko

Frank Farijan je, krajem sedamdesetih imao veliki uspjeh i sa svojim drugim bendom Eruption (najveći hit: I Can't Stand the Rain), a krajem osamdesetih – sa duetom Milli Vanilli. I starom formulom uspjeha: atraktivni tamnoputi zabavljači puni energije. U ovom slučaju: Feb Morvan i Rob Pilatus.

Milli Vanilli su bili vrlo atraktivni za gledanje, ali je otkriveno – da uopšte ne pjevaju uživo. To je dovelo do skandala, zbog kojeg im je oduzeta Gremi-nagrada i oni su ubrzo pali u zaborav. Ako se plej-bek pjevanje tolerisalo, onda samo „na sopstveni glas“, to jest, ukoliko je pjevač na bini isti onaj koji pjeva i u studiju. Ali, Morvan i Pilatus nisu ni ulazili u studio, već su umjesto njih na albumima pjevala čak petorica pjevača – a to je bila prevara.

Nakon što su se Feb Morvan i Rob Pilatus oteli kontroli i počeli insistirati da sami pjevaju pjesme koji su uveliko bili hitovi, Farijan je odlučio da potvrdi u javnosto ono o čemu se već šuškalo: da dvojac Milli Vanilli samo dobro izgleda i pleše ali muzički ne izvodi pjesme.

Farel je kasnije mnogo puta ponovio da se stidi svega toga. Bio je to veliki udarac za producenta, kojeg su u Njemačkoj ubrzo nazvali „šarlatanom“ – ne samo zbog talenta za reciklažu pjesama, već i zato što je evropskoj publici uspješno „prodavao“ karipsku egzotiku s primjesama njemačkog estradnog cirkusa, stvarajući svijet kakav ne postoji ni na Karibima, ni u Njemačkoj, već ponajviše u njegovoj registar-kasi novca, koja je neprestano zvečala pune dve decenije.

I poslije „Milli Vanilli"-skandala, svi su ga i dalje cijenili. Njegove obrade tuđih pjesama bile su autentične i legitimne, baš kao i njegove originalne pjesme - hitovi koje je sam napisao. U tome nije bilo ničeg spornog.

„Uspjeh ne može da se isplanira“

Estradna eksploatacija karipske kulture, bolje reći: maglovitih predstava evropskih disko-frikova o njoj, nije ni izdaleka bila jedini vid Farijanovog rada. Kao autor ili producent bio je prisutan na albumima niza muzičara, kao što su Meat Loaf, Precious Wilson ili Terence Trent D'Arby, kao i mnogih drugih – kako u Evropi tako i u SAD, gde je takođe živio. Imao je svoje muzičke studije u Briselu, na Ibici i u Majamiju – gdje je i preminuo.

U javnosti uvijek nasmijan i prijatnog ponašanja, Farijan je često govorio da nikada nije mogao da nađe glavni razlog zbog kojeg je imao toliko uspeha. Govorio je da „uspjeh ne može da se isplanira“ i da je imao mnogo sreće.

Daddy Cool, Sunny, Gotta Go Home, uz još neke pjesme Boney M, i danas su sastavni dio mnogih javnih partija i žurki u Njemačkoj, i danas su prisutne u muzičkim radio-programima, i kao evergreen disko-ere sigurno neće skoro pasti u zaborav. Što znači da će za mnogo godina nadživeti samog Franka Farijana. Nek mu je laka zemlja.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na  Instagramu