Francuska i dalje vuče konce u Africi | Politika | DW | 09.08.2020
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Posljedice kolonijalnog doba

Francuska i dalje vuče konce u Africi

Bivše francuske kolonije su nezavisne već 60 godina - ali samo na papiru. Jer Francuska tamo i dalje vuče konce. Može li od “Francafrique” ikad postati Francuska i Afrika?

Sloboda, olakšanje, nada - to su bili osjećaji miliona Afrikanaca u avgustu 1960. godine, nakon što je u devet zemalja okončan francuski kolonijalni režim na afričkom kontinentu. Tokom te godine je ukupno 14 afričkih zemalja uspjelo da se oslobodi okova kolonijalizma: Benin, Burkina Faso, Obala Slonovače, Mali, Niger, Senegal, Togo, Kamerun, Čad, Kongo-Brazzaville, Madagaskar, Mauritanija, Gabon i Centralnoafrička Republika.

Francuska je 1830. najprije okupirala Alžir, da bi nakon toga uslijedila okupacija Sahel-zone i velikih dijelova zapadne i centralne Afrike. Trebalo je mnogo godina da se razbiju lanci kolonijalizma, kada su milioni Afrikanaca patili i umirali pod čizmom Francuske. Tek 1946. Francuska je osnovala "Union française" („Francusku uniju"), koja je afričkim regijama omogućila da pošalju političke predstavnike u nacionalnu skupštinu - ali tada nije bilo ni govora o nekom suverenitetu porobljenih zemalja. No, otpor Francuskoj je rastao. Tako je Gvineja proglasila nezavisnost u oktobru 1958., kao prva zemlja u okviru afričkih regija Francuske.

Ni slobode, ni nezavisnosti

"60 godina kasnije, frankofonske zemlje Afrike još uvijek nisu istinski nezavisne i slobodne od Francuske", izjavila je Nathalie Yamb, savjetnica Stranke slobode i demokratije iz Obale Slonovače.  To počinje sa školskim udžbenicima, čiji se sadržaj dobrim dijelom još uvijek određuje u Francuskoj.

Zeichnung Franzosen in Timbuktu 1894 (picture-alliance/akg-images)

Francuski kolonijalisti u pustinjskom gradu Timbuktu (mali) 1894. godine

S jedne strane, u mnogim od ovih zemalja još uvijek postoji državni sistem koji je uvela Francuska. "Malo prije nego što je nezavisnost postala stvarnost 1960. godine, Francuska je odlučila ukinuti parlamentarni sistem u nekim zemljama poput Obale Slonovače i pripremiti sve za uvođenje prezidijalnog režima u kojem su sve teritorije i ovlasti u rukama šefa države", rekao je Yamb u intervjuu DW-u. Ideja koja stoji iza toga glasi: „Da bi se afričke države i dalje imale u šaci, najlakše je kada se manipulirati mora samo jedna osoba koja ima sve ovlasti".

Françafrique, kako se naziva francuski uticaj u bivšim kolonijama, na taj način ostaje - a posebno kod mladih raste odbojnost prema bivšoj kolonijalnoj sili. Od 1980-te pa do danas su brojni predsjednički kandidati obećavali da će se oduprijeti francuskom uticaju.

Ali obećanje o novom početku između Francuske i njenih bivših kolonija u Africi nije ništa drugo do ritual, smatra Ian Taylor, profesor afričke politike na Univerzitetu St. Andrews u Škotskoj. "Govore najprije o promjenama ali nakon preuzimanja dužnosti francuski predsjednici shvataju da je ekonomski i politički interes u Africi previše jak i da nema stvarnog interesa za promjenom ni na jednoj strani."

Resursi, kontrola i vojska

Ali zašto ni afričke elite, ni Francuska ne žele prestati sa takvom politikom uticaja, poznatom  pod pojmom "Francafrique”? Prema mišljenju Paula Mellyja, savjetnika u britanskoj think-thank organizaciji Chatham House, to nije moguće realizovati zbog privatnog interesa elita. Francuski predsjednik Charles de Gaulle je 1962. godine naložio svom savjetniku Jacquesu Foccartu da stvori "Francafrique”. "Foccart je tako izgradio mrežu ličnih kontakata između francuskog rukovodstva i elita u bivšim francuskim kolonijama", rekao je Paul Melly u intervjuu DW-u. "Često su to bile vrlo osobne veze, ali one su bile i netransparentne, paternalističke veze kontrolirajućeg karaktera.”

Kamerun wird unabhängige Republik Straßenszene 1960 (picture-alliance/dpa/Upi)

Poslovna četvrt u Duali u Kamerunu u vrijeme proglašenja nezavisnosti od Francuske 1960. godine

Foccart je napravio ugovore sa vladarima afričkih zemalja koji važe i danas: U zamjenu za vojnu zaštitu od pokušaja državnog udara i milionskih provizija, afričke su države garantirale francuskim kompanijama pristup strateškim izvorima kao što su dijamanti, rude, uran i rezerve gasa i nafte. Danas Francuska ima solidnu prezentnost na afričkom kontinentu - sa 1.100 korporacija, preko 2.100 podružnica i trećim najvećim investicionim portfeljem iza Velike Britanije i Sjedinjenih Država.

Kolonijalni pakt Francuskoj takođe garantuje pravo prvenstva kada je u pitanju kupovina prirodnih resursa i privilegovan pristup državnim odnosno vladinim konkursima.

Francuska trenutno vodi vojnu operaciju Barkhane protiv islamističkih grupa u regiji Sahel. U nju je od februara 2020. uključeno 5.100 vojnika iz različitih zemalja. New York Times je izvijestio da je 2007. gotovo polovina francuskih mirovnih snaga koje broje ukupno 12.000 vojnika, raspoređena u Africi. Te su trupe imale kako vojnu, tako i savjetodavnu ulogu i pomogle su režimima afričkih zemalja da se učvrste i ostanu na vlasti.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android