Europsko kino živi!
7. decembar 2010Grčka diše na škrge, irske banke nemaju novaca, Portugal stoji na ivici ponora. Europska unija se sukobljava oko najbolje strategije u cilju prevazilaska financijskih problema. Francuska i Njemačka se konfrotiraju sa brojnim manjim zemaljama EU. Kriza je na svakom ćošku.
Ipak dosta! Kultura, posebno kino, pokazuje kako se radi. Dodjela Europske filmske nagrade ponovo je pružila moćan signal koji govori o zajedništvu. Znak koji također pokazuje kako se može ostvariti uspješna, praktična suradnja između država.
Koprodukcija u Europi postoji već desetljećima
Među brojnim nominiranim i nagrađenim filmskim ostvarenjima teško da postoji djelo koje je producirala samo jedna zemlja. U najvažnijoj kategoriji za najbolji film između ostalih bila su nominirana i sljedeća ostvarenja: jedan film njemačko-turske produkcije, jedan francusko-njemačko-britanske, jedan španjolsko-argentinski, potom jedan izraelsko-njemačko-francuski film. Pobijedio je film Romana Polanskog „Ghostwriter“.
Film je snimio redatelj koji je odrastao u Francuskoj i Poljskoj, a koji u međuvremenu živi u Švicarskoj. Snimljen je zahvaljujući novcu iz Francuske, Njemačke i Velike Britanije, a najvećim dijelom je sniman je u studiju Babelsberger na Istočnom moru i na Syltu. U glavnoj ulozi igraju jedan Škot i jedan Irac.
Koprodukcija u Europi postoji već desetljećima. U 80-im i 90-im godinama filmovi koji su snimani u produkciji više europskih zemalja bili su ismijavani. Bili su to filmovi bez identiteta čija se cjelokupna kreativnost svodila na potragu na novcem za produkciju.
Suradnja u oblasti filma bi trebalo da bude primjer
Danas je to drugačije. U njemačko-turskom filmu „Bal“, koji je na Berlinskom festivalu ove godine dobio Zlatnog medvjeda, riječ je o specifičnoj turskoj priči financiranoj njemačkim novcem. To da Turska još uvijek nije članica EU ne sprečava u međuvremenu veoma dobru suradnju koja se prakticira između svih europskih zemalja. Isto važi i za film „U Vašim očima“ – jednoj aregntinskoj priči finaciranoj španjolskim novcem. Ili pak kada je riječ o veoma dojmljivoj antiratnoj drami „Liban“ u kojoj su njemački i francuski producenti podržali jednog izraelskog reditelja.
Kada producenti, reditelji, autori i europski fondovi teže istom cilju i svoju nacionalnu sujetu ostave po strani tada dolazi do ovakvih rezultata kada je riječ o filmskoj umjetnosti. To bi trebalo biti moguće i na polju politike.
Autori: Jochen Kürten/ Zorica Ilić
Odg. urednik: Senad Tanović