EU: Torta iza bodljikave žice | Politika | DW | 09.08.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Politika

EU: Torta iza bodljikave žice

„Sedam puta pokušavamo preko Bosne da uđemo u Hrvatsku. Policajci nam oduzmu kartice iz mobilnog, strpaju u vozilo i izbace na granici“. To nam u beogradskom Miksalištu pripovijeda Amila iz iračkog Kurdistana.

Nadomak beogradske Željezničke stanice – koja to više nije – vazduh je uvijek zagušljiv, posebno ovog tropskog ljeta. Prije nego izađem iz autobusa u Gavrila Principa prinuđen sam da neko vrijeme slušam glas sredovječne Beograđanke koja iza mene svojoj kćerci objašnjava dublju pozadinu izbjegličke krize: „To ti, bre, pričam cijeli život! Vidi ih! Mi rađamo dvoje a oni dvadeset i dvoje! Već su nas okupirali!". Ona energično pokazuje prema ljudima koji na klupama u parku i ispod drveća traže nešto hlada. Izbjeglice. Sa tim zajedljivim unjkavim glasom u ušima upućujem se ka Miksalištu. Ljubičasta baraka od 2016. služi kao prva adresa za sve koji su bježeći od neke nevolje stigli u Beograd.

Staro Miksalište je nestalo – srušeno je za volju „Beograda na vodi". Ne mogu a da ne primijetim ironiju s kojom veliki arapski novac pomjera muslimanske izbjeglice u Beogradu kao da su stvari koje smetaju.

Serbien Belgrad Flüchtlinge

Miksalište

Dan kada su došli američki bombarderi

U glavnoj prostoriji tamnoputi mladići igraju stoni tenis ili ćaskaju u grupicama. Danijela Korać – Mandić je koordinatorka svih projekta Novosadskog humanitarnog centra. Jedan od njih je i kutak za majke i djecu u Miksalištu. Ona me uvodi u prostoriju u kojoj jedna mlada trudnica iscrpljena leži na strunjači, dvije djevojčice se igraju na tepihu, jedna beba spava. Čija su ovo djeca, pitam na engleskom. Javlja se mlada žena iz ćoška. Ona se zove Amila, ima 36 godina. Zove na kurdskom muža, u prostoriju ulazi Sarbas. On je razgovorljiviji. Kaže da su Kurdi iz Iraka, iz malog mjesta između Kirkuka i Erbila. Pet mjeseci su u bijegu. Pitam – zašto?

„Prvo su došli naoružani ljudi Islamske države. Glavni mi je rekao da će nas ubiti ako im ne damo novac. Imali smo samo kuću. Moj brat živi u zapadnoj Evropi. Poslao je dobre pare za naše glave. Tako smo preživjeli", priča Sarbas. Vjerovatno je ovu priču morao više puta ponavljati tokom bijega. On potom opisuje dan kada su došli američki avioni i ispustili svoje bombe na kurdske kuće u kojima su taborovali borci Islamske države. Kada je shvatio da porodica više nema gdje, uputili su se ka Evropi. Došli su preko Turske i Bugarske. Amila kaže da su upravo stigli – iz Hrvatske: „Sedam puta pokušavamo preko Bosne da uđemo u Hrvatsku. Hrvatski policajci nam oduzmu kartice iz mobilnog telefona, strpaju u vozilo i izbace na granici".

Usijanim balkanskim putevima

Pitam ih da li su platili krijumčarima da ih nekako provedu do Njemačke, gdje živi Sarbasov brat. „Ne", odlučno odgovara on. „Mi nemamo više para. Ili nas neko poveze dio puta kolima. Ili idemo peške".

Serbien Belgrad Flüchtlinge

Porodica Sarbas

Zamišljam njih šestoro – majku, oca, četvoro djece između tri i osam godina, na usijanim balkanskim putevima. Da li su imali problema? Sarbas kaže da ih ljudi u Srbiji ne diraju. Poneko im pomogne. „U Bosni su ljudi čak spremni da pomognu, nezavisno od toga koje su vjere. Valjda zato što nisu zaboravili šta je rat", kaže Kurd. Njegova žena dodaje da u Hrvatskoj nisu imali prilike da stupe u kontakt sa običnim ljudima jer su ih odmah dočekivali ljuti i glasni policajci.

Danijela Korać – Mandić mi objašnjava proceduru kroz koju prolaze izbjeglice. Prvi korak je da izraze namjeru da traže azil. Potvrda o izraženoj namjeri, koja je ujedno i evidentiranje izbjeglica sa uzimanjem svih podataka, važi 72 sata. Izbjeglice su dužne da se jave u određeni prihvatni centar. Ako tamo postave zahtjev za azil onda su pravno legalizovani i čekaju komisiju. Međutim, ako ne postave zahtjev, onda su u nekoj vrsti pravnog vakuma. Oni su tada čekači u predsoblju bogatog dijela EU. Pokušavaju ilegalnim prelascima granica ili uz pomoć krijumčara da odu dalje.

Srbija kao izbjeglički protočni bojler

Prema podacima Visokog komesarijata UN za izbjeglice u Srbiji je u prvih šest mjeseci 3694 osobe „izrazilo namjeru" da postavi zahtjev za dodjelu azila. A zahtjev je stvarno postavljen u 22 slučaja. U Srbiji će za sada ostati svega sedmoro ljudi kojima je odobren azil, a još devet osoba ima tzv. subpsidijarnu zaštitu, što znači da bi im prinudni povratak u njihovu zemlju zbog tamošnjih prilika ugrozio život. Ako se prilike jednom promijene, oni će biti vraćeni.

Što se tiče Srbije, zaista se ne može govoriti o velikim brojkama. Oko 3500 izbjeglica trenutno boravi u zemlji. Najveći broj njih, poput kurdske porodice koju sam upoznao, žele da odu dalje. Sarbas smatra da je imao veliki peh pa su ga hrvatski policajci svaki put uhvatili. Ipak, izgleda da je Hrvatska poradila na hermetičkom zatvaranju, približavajući se efikasnosti Mađarske. „Ne znam hoću li još jednom ići kroz Bosnu do Hrvatske. Možda se vratimo kući, u rat", kaže on sa poslovičnim osmijehom na licu u koji se uvuklo nešto zebnje.

Serbien Belgrad Flüchtlinge

Danijela Korać Mandić

Zdravstvenu zaštitu i smještaj obezbjeđuje država, ali lavovski dio plaća EU. Ne bi trebalo biti mjesta za socijalnu zavist. U prošlogodišnjem zajedničkom godišnjem izvještaju nekoliko nevladinih organizacija „Help on the Route" koji finasira EU kaže se da su policijsko nasilje kao i odbojni odnos stanovništva najizraženiji u Bugarskoj, ali da sve manje zaostaju Mađarska, Rumunija i Hrvatska. Srbija za sada nije visoko na toj listi. Ipak, kod mnogih postoji latentna odbojnost prema izbjeglicama.

Torta Evropa - žica i „zvijeri"

Da život ljudi koji su u bijegu može visiti o tankoj niti pokazuje i nedavno ubistvo dvojice izbjeglica, ustrijeljenih kod Rume. U spomenutom izvještaju se navodi jedna predstavnica NVO: „Na zvaničnoj strani Miksališta od na primjer 100 komentara, možda dva su pozitivna. Ima i komentara: Da li vi znate da hranite zvijeri?..."

Prije nego što se vratim u svoj manje-više bezbjedan svijet, poželiću sreću kurdskoj porodici. Najmlađeg sina, Ulata, mogu da zamislim kao uspješnog fudbalera ili ministra u nekoj od zapadnih zemalja. Ili kao dijete koje će odrastati uz nasilje u starom zavičaju.

Na bočnoj fasadi Miksališta domaći umjetnici i izbjeglice su naslikali mural: Evropa kao torta okružena bodljikavom žicom. Ljudi iz Srbije bi mogli da osjete istinitost ovog prizora. Neka se samo sjete beskonačnih ponižavajućih redova pred zapadnim ambasadama.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

Preporuka redakcije