EU o Bjelorusiji: jasne riječi, malo prostora za akciju
20. august 2020
Rijetko kad je Evropska unija bila toliko ujedinjena po nekom pitanju spoljne politike. EU bezrezervno podržava mirne proteste u Bjelorusiji, poziva na dijalog između svih snaga u zemlji i zalaže se protiv spoljnog miješanja.
Unija je takođe ispunila zahtjev liderke opozicije Svetlane Tihanovske, jer ne priznaje rezultate izbora na osnovu kojih je Aleksandar Lukašenko ostao na vlasti. Solidarnost država članica iz istočne Evrope sa susjedima u Bjelorusiji stvorila je čuda u EU i pomogla da se stvori slika sklada.
Angela Merkel kao menadžerka EU za krize
Poslije gotovo trosatnog, virtuelnog sastanka, njemačka kancelarka izrazila se krajnje jasno: „Osuđujemo brutalno nasilje nad ljudima" u Bjelorusiji. Izbori nisu bili slobodni i fer, zbog čega ih EU ne priznaje. Sloboda izražavanja i demonstracija mora biti zagarantovana, a svi zatvorenici bezuslovno pušteni.
To je dio njene poruke. Najznačajnija je, međutim, vjerovatno bila rečenica da građani Belorusije „znaju šta je za njih dobro" i da samo oni treba da odlučuju o svojoj budućnosti – i to bez spoljnog uplitanja.
U toj rečenici je sadržano i obećanje da EU neće direktno intervenisati i da nema namjeru da dotiče sferu uticaja Moskve. Ali to je takođe i poziv ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu da se uzdrži od vojnih akcija i sličnih intervencija.
Merkelov je u utorak (18.8.) telefonirala sa Putinom kako bi mu objasnila stav EU. „Nisam tek tako rekla da Bjelorusija mora sama da odredi svoj put", precizirala je kancelarka govoreći o sadržaju tog razgovora na svojoj konferenciji za novinare nakon samita EU.
Mora da je jasno rekla ruskom predsjedniku do čega je EU u ovom slučaju stalo: da se izbjegne ponavljanje događaja iz 2015. u Ukrajini.
Kancelarka je – kao usput – rekla da je pokušala da nazove i Aleksandra Lukašenka, ali on nije prihvatio poziv. Kukavičluk autokrate koji tako brutalno progoni i ugnjetava svoje građane? Angela Merkel ne radi ništa prije nego dobro ne razmisli – teško da je mogla bolje da pokaže pravo lice vladara u Minsku.
Istočni Evropljani na zajedničkoj liniji
Do samita EU došlo je zato što su na tome posebno insistirale Litvanija i Poljska. Mnoge istočnoevropske zemlje događaji u Bjelorusji podsjećaju na njihovu prošlost i pokrete za slobodu 1989. godine.
Stoga su zemlje Višegradske četvorke predstavile jasnu deklaraciju koja je u potpunosti u skladu s linijom EU. Poljski premijer Mateuš Moravijecki naglasio je nakon sastanka da nikakva spoljna intervencija ne može biti dozvoljena. Nadalje, nije zabrinut zbog situacije na poljskoj i litvanskoj granici, gdje je bjeloruska vojska najavila manevre – situacija se stalno prati.
Moravijecki je takođe rekao da bi EU trebalo da ponudi Bjelorusiji alternativu za tijesne ekonomske veze s Rusijom. Ali, ako bi Brisel zaista pokušao da promijeni nešto u ekonomskom statusu kvo, Moskva bi to mogla da shvati kao eskalaciju. Jer izvoz ruske nafte i gasa u zapadnu Evropu djelimično prolazi kroz Bjelorusiju.
Litvanski predsjednik Gitanas Nauseda posebno je upozorio Lukašenka: sada ne bi trebalo da preduzima korake koji bi doveli do „gorke patnje".
Lukašenko je u srijedu najavio da će od sada bezbijednosne snage upotrijebiti sva sredstva za suzbijanje demonstracija. Ta naredba je „u najmanju ruku kontroverzna", rekao je Nauseda. Jedini način pomirenja je mirno rješenje sukoba.
Litvanija ima tijesne istorijske veze s Belorusijom, a dio opozicije i imigracije iz Bjelorusije našli su utočište u toj baltičkoj državi.
Šta EU može konkretno da uradi?
Veliki dio politike je u zajedničkoj izjavi i u njoj sadržanom upozorenju drugim igračima. Predsjednik Savjetu EU Šarl Mišel takođe je pokušao da trezveno govori o obimu sukobu: kod krize u Bjelorusiji se „ne radi o geopolitici, već o pravu ljudi da slobodno biraju svoje vodstvo".
Sada bi, što je prije moguće, trebalo usvojiti listu sankcija i takođe kazniti one koji su odgovorni za izbornu prevaru i brutalno nasilje protiv demonstranata. Kao i ranije, sankcije će obuhvatiti zabrane putovanja i blokiranje računa za najuži krug oko Lukašenka.
Takvih sankcija protiv oko 200 zvaničnika, uključujući i samog Lukašenka, bilo je između 2004. i 2016, ali to nije dovelo do promjene kursa u Minsku. Mjere su, dakle, više simboličnog karaktera. Međutim, EU preza od ekonomskih sankcija, jer bi one pogodile stanovništvo koje pak EU želi da podrži.
Da li će EU uspjeti?
Kancelarka je izvukla Njemačku iz igre kada je došlo do pitanja: ko će posredovati u Bjelorusiji? Ona vidi OEBS kao mogućeg posrednika.
Takvi prijedlozi stižu i iz Evropskog parlamenta: „OEBS bi bio veoma pogodan za olakšavanje komunikacije, pošto su svi – Rusija, sve države članice EU, kao i SAD – članovi te državne konferencije o očuvanju mira", rekao je poslanik njemačkih socijaldemokrata Norbert Nojzer.
Švedska je već ponudila pomoć u posredovanju u okviru OEBS-a. Međutim, to može da funkcioniše samo ako Rusija pristane, jer bez odobrenja Moskve u OEBSU ne može da se uradi ništa. Kritičari trenutno ionako smatraju OEBS „bezubim" i disfunkcionalnim.
Ali pravo pitanje je da li će taj uspjeti poker moći s predsjednikom Putinom. Njemu nije stalo do Lukašenka lično. Da li bi Putin mogao da se pomiri sa novim šefom vlade u Minsku koji je prijateljski raspoložen prema Rusiji i koji može da održava ravnotežu - između sopstvenog naroda, Kremlja i EU?
Evropska unija ruskom predsjedniku može samo da prijeti daljim ekonomskim sankcijama kako bi ga odvratila od vojne intervencije. Ali moć eskalacije je u Kremlju. Sa svoje strane, EU je učinila sve što može da podrži narod Bjelorusije – odluka je na Vladimiru Putinu.