Postoji jedna pouka koju znaju svi koji imaju posla s neugodnim kolegama na poslu: kolegu koji tiranizira druge ne možeš promijeniti, ali možeš promijeniti svoj odnos prema njemu.
U visokoj politici stvari se odvijaju na potpuno isti način. Zapad ne može promijeniti karakter Recepa Tayyipa Erdogana. Međutim, Zapad može, tačnije, Berlin, Brisel i Vašington moraju promijeniti svoje držanje prema Turskoj.
Erdogan nije drugi Hitler
Opozicija u Turskoj predsjednika Erdogana već godinama smatra diktatorom. Ipak, upravo u Njemačkoj se treba oprezno postupati kada se koristi taj termin. Erdogan nije novi Hitler na rubu Evrope. Rat koji turska armija vodi protiv Kurda na istoku te zemlje, bez obzira koliko on grozan bio, ni u kojem slučaju se ne može porediti sa sistematskim ubijanjem miliona Jevreja tokom Drugog svjetskog rata.
Erdoganov politički program se ne zasniva na ludoj ideji da uništi cijeli jedan narod. Njegov politički plan nije ni to da Tursku pretvori u drugi Iran. Erdogan u suštini nije religiozan - on je isuviše umiješan u korupciju da bi to bio. On koristi religiju jer ona koristi njemu. Erdoganov politički plan zasniva se na njemu samom.
Kurdi su iskorišteni kao paravan
Kada je preuzeo poziciju premijera Erdogan je kroz parlament progurao bezbroj demokratskih reformi i Tursku je približio Evropi više nego ijedan drugi turski političar prije njega. S obzirom na sadašnji razvoj događaja, izgleda kao istorijska šala činjenica da je upravo on masivno radio na procesu zbližavanja s Kurdima, te da ih je jednom čak nazvao i "braćom".
Danas se mora konstatovati: sve to vjerovatno nije bilo iz ubjeđenja, nego je riječ o političkoj računici. Erdogan je preuzeo kontrolu nad politikom od armije i na taj način uklonio sebi s puta najsnažnijeg "korektora" unutar političkog sistema Turske. Kurde je zloupotrijebio kako bi uz pomoć njihovih glasova pobijedio ultranacionaliste i kemaliste.
Erdogan želi preurediti Tursku i uvesti autoritarni predsjednički sistem. Na putu je da tu zemlju oblikuje po svojoj volji. Neuspjeli puč protiv njega u julu dao mu je konačni razlog da krene u otvoreni obračun protiv svog nekadašnjeg saveznika, propovjednika Fetullaha Gülena.
Ipak, on nije toliko svemoćan koliko se to na prvi pogled čini. Na svom putu od dna ka vrhu on je stvorio niz neprijatelja. Mnogi od skoro 80 miliona Turaka ga ne podržavaju. Jedva polovina birača na prošlim izborima je svoj glas dalo vladajućoj stranci AKP.
Potrebna je "koalicija razumnih"
Ukoliko je vladama u Berlinu, Briselu i Vašingtonu odista stalo do demokratske, pluralističke Turske, onda se moraju okrenuti onim političkim snagama u toj zemlji koje su u stanju da se pobrinu za političku ravnotežu. A te snage postoje. Njih ima među opozicionarima, među opozicionom štampom, na univerzitetima, među Kurdima, alevitima, pa čak i među samim religioznim sunitima u toj zemlji.
Baš kao i u uredu na poslu - i u politici se tiranima mogu pokazati granice. Sve što je za to potrebno je malo hrabrosti i volja razumnih da se ujedine. Jedno je jasno. Ukoliko se to ne desi, tiranin ne samo da će se osjećati vrlo moćnim, nego će to i biti.