Egipćani su zaslužili bolje! | Politika | DW | 25.01.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Politika

Egipćani su zaslužili bolje!

Prije osam godina su Egipćani izašli na ulice u Kairu protiv Mubaraka. Umjesto više, danas imaju manje sloboda. Dok je to tako, Al-Sisi ne može biti partner EU, smatra Rainer Solich.

U neka prošla vremena su intelektualci iz mnogih arapskih zemalja zavidjeli Egiptu. I to, uprkos redovnih kršenja ljudskih prava pod dugogodišnjom vladavinom većinom nepopularnomg autokrate Hosnija Mubaraka. Ne samo zbog pritiska Zapada, tadašnji režim je dao slobodnog prostora kulturnoj eliti u velikim gradovima, gdje su mogli slobodno razmišljati i čak razvijati demokratske ideje. Pa ipak se to događalo u uskim okvirima, pod stalnom kontrolom obavještajnih službi i uvijek je bilo povezano s rizikom da bi neko od danas do sutra mogao završiti u zatvoru. Ali ovi rizici su bili poznati i izgledalo je kao da se s njima moglo kalkulisati.

Ovog slobodnog prostora danas više nema. Egipat, pod njegovim sadašnjim predsjednikom Abdelom Fatahom Al-Sisijem, postao je tužno mjesto represije i intelektualne praznine. Ono što se tamo dogodilo proteklih nekoliko godina nosi jasne karakteristike diktature koja je uperena na slobodu mišljenja: državni mediji su potpuno pod kontrolom države, socijalne mreže i mediji se pomno prate, a mnogi intelektualci i kritičari vlade su u egzilu, iza rešetaka ili su jednostavno "nestali". Oni, koji ispoljavaju kritiku, žive opasno u današnjem Egiptu -  daleko opasnije nego što je to bilo pod vladavinom dugogodišnjeg vladara Mubaraka.

Lažna  demokratija

Gorka je i tužna spoznaja da je ovaj tmurni razvoj situacije upravo rezultat istorijskih pokušaja mnogih Egipćana da se hrabro založe za više sloboda i ljudskih prava za svoj narod. Prije osam godina, 25. januara 2011. godine,  na trgu Tahrir u Kairu počeli su masovni protesti koji su doveli do pada Hosnija Mubaraka. Nakon manje od godinu i po dana san o slobodi i životu u dostojanstvu se raspao: vojska je izvela državni udar protiv demokratski izabranog predsjednika Muhameda Mursija iz Muslimanskog bratstva, koji je svoje pristalice pokušao da  infiltrira u državne institucije i čija je vladavina u potpunosti potvrdila strahove hrišćanske manjine - egipatskih Kopta. A onda je vojska, umjesto demokratije, izgradila autoritarnu lažnu demokratiju pod svemoćnim predsjednikom iz svojih redova, koji sada čvrsto sjedi u sedlu. On je represijom ućutao i Muslimansko bratstvo i sekularne kritičare režima.

Deutsche Welle Rainer Sollich Arabische Redaktion (DW/P. Henriksen)

Rainer Sollich

Nažalost, Egipat nije izolovan slučaj. Pokušaj da se rizikuje više demokratije propao je gotovo svuda u arapskom svijetu. U Libiji, je "Arapsko proljeće" završilo haosom, u Siriji i Jemenu krvavim ratovima sa bezbrojnim žrtvama. Samo politički krhki Tunis, čiji su građani 2010. prvi izašli na ulice protiv svog diktatora, i dalje se hrabro bore za svoju demokratsku budućnost. Međutim, to dobija suviše malo međunarodne podrške.

Istina je i da su se mnogi Egipćani, kao i stanovništvo drugih arapskih zemalja, odavno aranžirali sa novim uslovima života. Uprkos političkih i ekonomskih teškoća, oni su sretni zbog relativne stabilnosti nakon haosa prevrata. Boje se i sirijskog ili libijskog scenarija  i prihvataju svoju ograničenu slobodu kao "manje zlo". To korespondira sa široko rasprostranjenim stavom Zapada, koji zažmiri na jedno oko kada se radi o kršenju ljudskih prava, sve dok je Egipat manje-više stabilan i dok sarađuje po pitanjima antiterorizma i migracije. Pored toga, Al-Sisi dobija poene od Zapada i zato što stabilnim drži i inače nepopularne diplomatske odnose sa Izraelom. Ali i zato što se, makar i površno, brine o statusu i zaštiti hrišćanske manjine u njegovoj zemlji, što je nedavno pokazala izgradnja velike katedrale u Kairu.

Diskvalifikovan kao "partner" Evrope

S druge strane, "Human Rights Watchu" zabilježio je u proteklih godinu dana najmanje 51 sumnjivu smrtnu kaznu, izrečenu zbog  navodno politički motivisanog nasilja ili ličnih veza sa "teroristima". Pored toga, navodi se i da je samo u jednoj godini oteto oko 230 ljudi. Ko vodi takvu politiku, ne može, bez obzira na sve realno-političke stege, biti "partner" Evrope. Zato što bi to signaliziralo lažnu i kobnu poruku da Egipćani nisu zaslužili ništa bolje.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android