Džonsonova strategija haosa
11. septembar 2020
Međunarodni ugovor ne možete „malo" prekršiti – to bi bilo kao da ste malo trudni. Ali, britanski ministar za Sjevernu Irsku, Brendon Luis, upravo tako je u Donjem domu britanskog parlamenta najavio kršenje sporazuma o izlasku iz EU – i pritom djelovao potpuno bezbrižno. Drskost ili glupost? Vjerovatno ovo drugo.
O kvalitetu većine ministara u kabinetu Borisa Džonsona odavno je već sve rečeno: okružio se neiskusnim poltronima sumnjivog intelektualnog kvaliteta jer ih je lakše kontrolisati. U slučaju ministra zdravlja Meta Henkoka, Britanci tokom pandemije korone imaju treću najveću stopu smrtnosti u Evropi. Izuzev kancelara državne blagajne, pametnog i ambicioznog Majkla Gova, Džonsonov personal dolazi sa političkog dna.
Džonsonova strategija haosa
Novi dokaz za to je da se niko od ministara ne usuđuje dovesti u pitanje premijerovu novu strategiju haosa o Bregzitu. Svi oni bi po službenoj dužnosti morali da odbace takozvani Zakon o unutrašnjem tržištu, jer se radi o očiglednom kršenju zakona, a oni moraju da vode računa o poštovanju prava i zakona. Tako bi bar trebalo da bude.
Ali šta premijer misli o vladavini zakona, već je pokazao prošle godine kada je parlament spontano poslao na prinudnu pauzu. Takvi principi smetaju Džonsonu i njegovom populistički-dijaboličnom šaptaču Dominiku Kamingsu. Što se brže riješe tih okova, tim će biti slobodniji da rade šta hoće.
Sumorne prijetnje starijih konzervativaca, poput bivšeg premijera Džona Mejdžera, da Velikoj Britaniji prijeti gubitak povjerenja međunarodnih partnera, vjerovatno će samo još više inspirisati Borisa Džonsona. Na kraju, autokrate i odmetničke države ne moraju da imaju obzira ni prema kome i mogu da vrše potpunu kontrolu nad prijateljima i neprijateljima, ako im to oni dozvoljavaju. A nije li baš to obećao Bregzitom?
Slab otpor u matičnoj zemlji demokratije
Međutim, Britanci nemaju razumijevanja za to kako premijer oponaša uputstva Donalda Trampa za populiste. Institucionalne zaštitne mjere u takozvanoj matičnoj zemlji demokratije pokazala su se slabima, vijekovne tradicije se urušavaju poput kula od karata i nema značajnijeg otpora. Boris Džonson stvara najveći mogoći politički haos kako bi sakrio svoj neuspjeh u epidemiji i učvrstio svoju moć.
To su uslovi u kojima se odigrava manja drama o sporazumu o Bregzitu. Evropljani su odlučili da ne dozvole da budu isprovocirani. Umjesto da odmah krenu u dvoboj, oni prvo postavljaju ultimatum i prijete da će preduzeti pravne mjere tek kada se donese kontroverzni zakon. I – naravno da ne može biti trgovinskog sporazuma ako Britanci ne poštuju Sjevernoirski protokol.
Gruba politika
Činjenica da Džonson koristi delikatno pitanje Sjeverne Irske kako bi sporazum o izlasku iz EU učinio eksplozivnim, samo još jednom dokazuje njegovu političku slabost. Čini se da premijera ne zanima kakve bi posljedice njegove akcije mogle imati po mir u regionu, sve dok zadovoljava tvrdolinijaše Bregzita u svojoj stranci. To je politika najgrubljeg razaranja.
Ali šta zapravo želi Džonson? Da torpedira trgovinske pregovore i onda za to okrivi EU? Da li on zapravo teži Bregzitu bez dogovora? Ili svojim napadima želi da iznervira EU kako bi na kraju dobio bolji trgovinski ugovor? Obje interpretacije kruže među posmatračima u Dauning stritu, a oni koji vole da se klade - uživaju.
Nema više „prijatelja i partnera“
Svaki put kada Boris Džonson govori o „prijateljima i partnerima" u Evropi, osjeti se blagi nagon za povraćanjem. Licemjerje je previše očigledno. Ali sada dokazuje da više uopšte ne želi nikakav odnos sa EU - ni prijateljski, a ni poslovni. Uništava sve na čemu se zasniva povjerenje i pritom se pravi kao da se ne dešava ništa.
Tako nešto sebi može da priušti Donald Tramp, kao predsjednik svjetske sile. Međutim, u slučaju premijera jedne srednje velike zemlje na rubu Evrope, takvo ponašanje ukazuje na crtu ludila.
S kim misli da se udruži, s kim da posluje? Kako Britanija treba da živi poslije tvrdog Bregzita, ako EU zbog Irske možda započne trgovinski rat? Čak ni poznavaoci Džonsona nemaju odgovore na ta pitanja.
Ali svi koji su nekada cijenili ili voljeli Veliku Britaniju više ne prepoznaju tu zemlju. Britanci su nas napustili. I to važi za mnogo više od Bregzita.