Džimi Hendriks: Bog gitare bi napunio 80 godina
18. septembar 2020
Za one koji su krajem 1960-ih godina vidjeli uživo Džimija Hendriksa to mora da je djelovalo kao zemljotres. Čak i Pol Makartni je u jednom intervjuu rekao da mu se i danas naježi koža kada se sjeti kako je u jednom londonskom klubu prvi put slušao Hendriksa. On je tada baš bio prešao iz Njujorka u London, gdje ga je doveo producent Čas Čandler.
Hendriksa, rođenog 27. novembra 1942. u Sijetlu, odgajao je otac, budući da majka nije imala puno smisla za porodični život. Već kao dijete je bio lud za gitarom. Kao mnogi mladi siromašni dječaci iz njegove generacije je 1961. otišao u vojsku, ali je napustio nakon godinu dana kada je pri jednom padobranskom skoku povrijedio nogu.
Počeo je da svira kao prateći muzičar u R&B bendovima, pratio je mnoge zvijezde poput Islija Brotersa i Litla Ričarda na nastupima u malim klubovima namijenjinima uglavnom Afroamerikancima. Bila je to teška škola, ali tu je Hendriks upoznao neke od najboljih i najdivljijih performera svog vremena.
Život hipija u Grinvič Vilidžu
Već tada je Hendriks razvio svoj otkačeni način oblačenja. Na bini je još morao da nastupa u odijelima, ali je privatno rado nosio šešire sa paunovim perom i velike ogrlice. Mršav i visok, Hendriks, koji je u sebi nosio i krv američkih Čiroki indijanaca, upadao je u oči. Bio je vrlo sramežljiv, ali uvijek vrlo prijatan i sa smiješkom na licu. U kombinaciji sa svojom umjetničkom vizijom bio je vrlo harizmatičan.
Kada je britanski menadžer i producent Čas Čendler, koji je prije toga bio član Enimalsa vidio Hendriksa u legendarnom "Kafeu Va?" odmah je pomislio da od njega može da napravi zvijezdu.
On je Džimija doveo u London i uz bok mu stavio bubnjara Miča Mičela i basistu Nola Redinga. Zbog virtuoznosti Hendriksove svirke i dotada nepoznatih zvukova koje je on umio da proizvede na gitari, ovaj trio je zvučao kao da ih je barem duplo više.
Džimi Hendriks ekspirijens, kako se bend zvao, povezao je američki bluz sa britanskim i R&B sa rokom. Oni su zvučali i kao hard rokeri i kao gruv bluzeri istovremeno, njihov je zvuk bio seksi, psihodeličan i divlji.
Njihovi nastupi u Velikoj Britaniji su bili prihvaćeni sa oduševljenjem, svi su dolazili da ih vide, uključujući i Bitlse i Roling Stonse. Nakon toga odlaze u Sjedinjene Države i njihova turneja se pretvara u trijumf. Među najveće nastupe spada onaj 1967. na Monterej Pop Festivalu. Amerika mu leži pod nogama. Hendriks i njegov zvuk savršeno pristaju u ono vrijeme velikih lomova u društvu i ubrzo postaje superstar.
Na bini u svom elementu
Njegove pjesme, a još više njegov način sviranja gitare, ne mogu da se stave ni u kakve ladice. Kao ljevoruk, on koristi gitare za dešnjake koje naprosto preokrene i premjesti žice. On svira solo dionice u svom bluzu sa toliko strasti i predanosti, kako to prije njega nije bilo viđeno. On se izvija sa svakom notom, pada na koljena, leži na podu, cijele dionice svira sa zatvorenim očima. Kao posebne scenske efekte svira gitaru iza leđa ili zubima. A kada se sasvim otkači zabija svoj Fender Stratokaster u pojačalo ili ga polije benzinom i zapali.
Ali, izvan bine Hendriks je sve drugo samo ne neki divlji tip. On živi za muziku. Stalno vježba, stalno svira, stalno ima gitaru sa sobom - uzima je u ruke još prije nego se obuče i doručkuje. Za Hendriksa kažu da su ga samo dvije stvari zanimale u životu: muzika i žene.
Na vrhuncu slave Hendriks u Njujorku ostvaruje svoj davni san: za milion dolara oprema svoj "Elektrik lejdi studio". On je ponekad pedantan do iznemoglosti: neke dionice snima i po 35 puta, mada je već prvi snimak bio odličan. Ali, uspjeh njegovog trećeg albuma "Elektrik lejdilend" mu daje za pravo: on izbija na prvo mjesto američke top-liste i Hendriks postaje najbolje plaćeni muzičar svog vremena.
Ikona alternativne kulture
Na Vudstok festivalu Hendriks ponovo sve iznenađuje. Nastupa sa novim bendom i svira verziju američke himne koja naciju pogađa pravo u srce. Nakon što je prve tonove odsvirao na klasičan način, muzika se odvaja od poznatog obrazca, svojim Stratokasterom i pedalama on imitira bombe i mitraljeze. Pozdravi iz Vjetnama.
Hendriks koji stoji na bini sa trakom oko glave i kožnom jaknom, djeluje kao moderna verzija Džeronima - on je istovremeno i indijanac, i afroamerikanac i hipi. U tom trenutku Hendriks više nije samo rok star. On je postao ikona alternativne kulture.
Zajedno sa novom formacijom Bend of džipsis Hendriks dalje slijedi svoju umjetničku viziju - on proširuje granice zvuka i muzičkih stilova.
Svoj posljednji koncert Hendriks svira na njemačkom ostrvu Femarn u okviru evropske turneje. Sasvim neočekivano umire 18. septembra 1970. u Londonu. Njegova djevojka mu je dala tablete za spavanje, kao i više puta prije toga, ali ove su bile puno jače od onih koje je on poznavao iz Sjedinjenih Država. Kada se ona probudila, Džimi je već bio bez svijesti. Odvezen je u bolnicu, ali više nije bilo spasa. Imao je 27 godina.
Karijera Džimija Hendriksa kao rok zvijezde trajala je samo četiri godine. Ali u to kratko vrijeme on je svojom inovativnom snagom i svojom kreativnošću promijenio i rok muziku i način sviranja gitare. Do danas on važi za najboljeg rok gitaristu svih vremena.
Ovog 27. novembra bi proslavio svoj 80. rođendan.