Dvije lule na jednoj česmi
7. decembar 2018
U zabačenom dijelu Amazona misija antropologa je posmatrala i opisala život jedne starosjedilačke zajednice. Većina pripadnika bila je neuhranjena i fizički slabo razvijena, iako je hrane bilo u izobilju. Uzročnik je bila ameba u pijaćoj vodi koju su urođenici sistemom drvenih cijevi dovodili u selo sa tri različita bunara uz rijeku. Svaka, naime, od tri velike patrijarhalne porodice, koje su činile pleme, imala je svoju česmu.
Antropolozima je, međutim, pažnju privukla neobična pojava: na jednoj od česmi voda je isticala preko dvije lule, djeca su ispred njih čekala u jednom redu, ali bi pila odvojeno, i to s lijeve lule djeca iz jedne, a s desne djeca iz druge porodice. I antropolozi su dali dijagnozu: segregacija.
Do istog zaključka u vezi s praksom dvije škole pod jednim krovom u BiH došao je i OSCE, nakon dvije decenije prčkanja po domorodačkom obrazovanju. To je svoje antropološko otkriće objavio u dokumentu Dvije škole pod jednim krovom – najvidljiviji primjer segregacije u obrazovanju u BiH, predstavljenom javnosti u Sarajevu, 3. decembra 2018. godine.
Promociji su posebnu važnost dali šef Misije OSCE-a u BiH Bruce Berton, ambasador Republike Italije u BiH Nicola Minasi, ambasadorica SAD-a u BiH Maureen Cormack i šef delegacije EU i specijalni predstavnik Evropske komisije u BiH Lars-Gunnar Wigemark.
Pisac je ovih redova, postavljen ispred cijevi ove teške diplomatske artiljerije, shvatio dosta brzo da cijela predstava nema mnogo veze s obrazovanjem u BiH. (Kraj je fiskalne godine i raznorazne misije žure da opravdaju svoje mandate.) Njihove ekselencije opalile su četiri salve fraza o 21. vijeku, segregaciji, diskriminaciji, ljudskim pravima, deklaracijama, presudama… šaljući valjda nekakvu poruku i ovdašnjoj javnosti da je dara prevršila mjeru i da se s tim dijeljenjem djece mora prestati. Cijela četvoropropovijed htjela je, valjda, uvjeriti prisutne i javnost, preko medija, da je došlo do nekog zaokreta u odnosu odraslog euroatlanta prema infantilnoj Bosni, u sektoru obrazovanja. S nestrpljenjem se čekao najavljeni Dokument, ali je njegovo predstavljanje prolongirano emitovanjem kratkog političko-propagandnog filma o pobuni srednjoškolaca u Jajcu, na koju međunarodni faktor gleda kao puna Zetra u Torabija. U socrealističkom maniru pojednostavljivanja slike privedeni su pred kamere bivši srednjoškolci da ponove ono što bi rekla i djeca pred česmom s dvije lule u Amazonu: Ne razdvajajte nas u dva reda!
Najzad je javnosti ili publici predstavljen Dokument. On zaslužuje ozbiljniju i podrobniju analizu, koju će donijeti decembarski broj Školegijuma, ali za ovaj osvrt biće dovoljno istaći suštinu: radi se o politički korektnom i utoliko netačnom i nekonkretnom predstavljanju stanja, zbog čega su i rješenja koja nudi površna i nekonzistentna. Rješenje nadahnuto novim misionarskim osjećajem – real-optimizmom – objavilo je rat segregaciji tako što je smislilo da djecu ne razdvaja na časovima matematike (to je taj optimizam!), a da ih ipak razdvaja na časovima jezika (to je ta realnost), e da se ne bi dovela u pitanje njihova etnička posebnost.
Iako se razmeće nekakvim fusnotama, u nastojanju da ostavi utisak informiranosti i stručnosti, Izvještaj arogantno preskače neka važna lokalna istraživanja (prije svih Čemu (ne) učimo djecu Fonda otvoreno društvo i agencije Promente iz Sarajeva iz 2017. godine), propuštajući da ukaže na suštinu problema: on nije, vratimo se alegoriji s Amazonom, u sistemu česmi, nego u prisustvu ameba. U tom je smislu cijeli ovaj predbožićni real-optimizam još jedan u nizu etičkih podbačaja OSCE-ovog bavljenja obrazovanjem u BiH.