Dvadeset godina kasnije: vijenci, ruševine i špekulacije

„Te noći nisam vjerovao, pričalo se da će da bude bombardovanje, ali govorio sam im: ovdje, u sred Evrope, nema šanse", sjeća se Grozdan Stamenkovski 24. marta 1999. godine. Bio je na noćnoj smjeni u pančevačkoj „Utvi" kada je oko osam sati na tu fabriku aviona pala prva bomba. „Obilazili smo fabriku i vidjeli na televizoru da su gađali Prištinu. I samo što sam izašao do kola, udari prva bomba na nekih sedamdeset metara od mene", priča Grozdan za DW.

Sa trojicom portira koji su pored njega još jedini bili u fabrici, pretrčao je na drugu stranu ulice. Tu ih je zatekla druga bomba. „Mi smo stajali preko puta na otvorenom. Bacio sam se na beton, ako ništa, cokna barem štiti", sjeća se „Utvin" električar. U fabrici je ostao do ranih jutarnjih sati. „Avioni lete, vatrogasci gase, lomljavina, pucanje stakla, to nikada u životu ne može da se zaboravi. Žena mi je došla oko 11, nije vjerovala da sam živ. Kaže idemo kući, ja kažem ne idem, kolima sam, možda nekoga treba da prevezem", prepričava Grozdan i dalje vrlo živa sjećanja.

Vijenci i stari narativi

Bombardovanje je tako praktično počelo u Pančevu i završilo se u Pančevu – bombardovanjem Rafinerije nafte, kaže za DW dugogodišnji lokalni novinar Nenad Živković, koji je u to vrijeme radio u listu „Pančevac". Za 78 dana bombardovanja, Pančevo je gađano 24 puta. Razrušeni su pogoni Rafinerije nafte, Azotare i Petrohemije. U Rafineriji su poginula tri radnika.

Sjećanja na tu godinu podstaknu se tek svakog 24. marta. „Položi se cvijeće na mjesto gdje su na rafineriji nafte poginula tri radnika i to je to", kaže Živković. „Problem je u tome što kao društvo, zajednica, država, nismo ništa naučili za ovih dvadeset godina. Naravno da nikome nije prijatno da mu lete avioni iznad glave, ali je morala da postoji svijest o zakonomjernosti. Ne može vojska sedam, osam godina da uništava, žari i pali po Balkanu i da izgubi četiri rata i da bračni par Milošević ostane na vlasti. Mora da nam bude jasno zašto se to dogodilo, a nije."

Poslije 20 godina priča o bombardovanju je, kaže Živković, izgubila specifičnu težinu. Narativi iz ratnog vremena se, međutim, nisu se promijenili, niti se i danas propuštaju prilike da se manipuliše žrtvama. „Mnogo je tu dimenzija problema. Prvo, tih radnika se sjetimo samo tih dana kada su poginuli, a imam utisak i da nisu morali da poginu, jer mi smo imali vlast koja uopšte nije marila za živote građana", smatra Nenad Živković. „Drugo, odjednom nam smeta što po nama padaju bombe i jako smo glasni u iskazivanju osjećanja nepravde koja nam je učinjena, ali je daleko manji broj onih koji su osjećali da je nepravda i da je zvjerski i zločinački bombardovati Vukovar, Sarajevo i Dubrovnik, što nije radio NATO, nego JNA u naše ime, pri čemu nam je natovarila nezahvalan teret na leđa", podsjeća Živković.

Dvadeset godina talačkog staža

I narativi o posljedicama bombardovanja takozvane pančevačke Južne zone jednako su stabilni i nepotvrđeni kao i prije dvadeset godina, jer se o tome koje su sve štetne materije tih dana završile u vodi, zemlji i vazduhu – i danas se samo nagađa. „Sve su procjene i špekulacije, ali nikada nije utvrđeno", kaže za DW dugogodišnji pančevački ekološki aktivista Ivan Kolarik. „Međutim, ako je tog dana koncentracija vinilhlorid monomera bila hiljade puta veća, a on je kancerogen, svako ko je tog dana bio u Pančevu, udisao je strahovite količine agensa koji utiče na pojavu kancera. Dalje, da li da pričamo o živi? Živa je strahotno opasna zato što se ona taloži u kostima i nikad ne izlazi. Znači ako je živa puštena u Dunav, ona ostaje tamo i kontinuirano truje biljni i životinjski svijet, i onda ta riba iz Dunava završi na trpezi na slavama", objašnjava Kolarik.

Uprkos svim inicijativama da se utvrde posljedice zagađenja po životnu sredinu, zid ćutanja stoji postojano. Razlozi su višestruki, smatraju naši sagovornici. „Nikome nije u interesu da to bude utvrđeno, jer bi onda morale da budu utvrđene posljedice višedecenijskog zagađenja i prije i poslije bombardovanja", smatra novinar Nenad Živković.

Činjenice bi otvorile i pitanje odgovornosti onih koji su u to vrijeme donosili odluke – u postrojenjima i u državi, dodaje Kolarik. „Fabrike su to skrivale, jer onog trenutka kada je bila oglašena vazdušna opasnost i kada su rafinerijska i petrohemijska postrojenja proglašena za mete, sve te supstance nisu smjele da se nađu na tom mjestu", izričit je ekološki aktivista. „Ali tadašnja vlast je razmišljala – neće oni to, ali čak i ako hoće, nema veze, neka se vidi kakvi su oni zlikovci – i na taj način su žrtvovali ljude koji su u tom gradu", smatra Kolarik.

Dovodeći tako u opasnost i živote zaposlenih u Južnoj zoni u Pančevu i živote svih građana u Pančevu i okolini, vlast je građane držala kao svoje taoce, slažu se naši sagovornici. „Jer izvanredno bi došla vijest – i vjerovatno zaustavila kampanju – da je u Pančevu bilo 10.000 mrtvih i 20.000 ranjenih zbog trovanja", kaže Živković. „To je bio ekocid i prema životnoj sredini i prema ljudima, koji nisu čak bili ni upozoreni na adekvatan način", dodaje Kolarik. „Niko im nije rekao koncentracija vinilhlorid monomera je tolika i tolika, ne izlazite napolje. Ne, tih dana su majke šetale djecu po ulici, a to je neprihvatljivo."

Posljedice po zdravlje neutvrđene

Zid ćutanja postoji i kada su u pitanju posljedice po zdravlje ljudi. Tek prošle godine Srbija je osnovala Komisiju za utvrđivanje posljedica NATO bombardovanja i već u startu naišla je na kritike javnosti zbog sumnje da će njen rad poslužiti političkoj histeriji, a ne utvrđivanju činjenica. Dok se do činjenica ne stigne, u Srbiji kohabitiraju apokaliptične procjene o efektima osiromašenog uranijuma i potpuno negiranje posljedica bombardovanja na zdravlje ljudi.

„Čim nemate adekvatno objašnjenje, kažete da je to zbog bombi, ali istina je, kao i uvijek, negdje u sredini", kaže za DW pančevački hirurg onkolog Dušan Stojić. „Tačno je da posljednjih deset godina imamo povećanje broja karcinoma, ali iako je Pančevo najviše bombardovano u Vojvodini, mi smo po projekcijama bili treći od nazad po broju oboljevanja od karcinoma", priča doktor Stojić.

On podsjeća i na to da Srbija nema čak ni precizan podatak o broju oboljelih na teritoriji Pančeva, a kamoli podatke o tome o kojoj količini osiromašenog uranijuma se govori. „To su sve projekcije onoga ko iznosi podatke i zavisi za koga on navija. Ne postoji neko ko bi to objektivno rekao, a bez ozbiljnije analize oslobođene političkih konotacija, mi nećemo doći do činjenica", kaže Stojić.

A činjenice da se broj oboljelih povećava i da su najčešći karcinomi dojke, pluća i debelog crijeva, mogle bi se obrazložiti i na brojne druge načine. „Prvo, ljudi duže žive, a karcinom je inače vezan za stariju populaciju. Drugo, lakša je dijagnostika. Kad sam ja počeo da radim prije 35 godina, bilo je umro od starosti, a sada većina ljudi zna svoju dijagnozu i rade se redovni pregledi", objašnjava pančevački onkolog. On podsjeća i na posljedice zagađenja koje dolazi iz domaćinstava, od starih vozila, industrije, ali nezdrave hrane koju svakodnevno jedemo. „Pitanje je kumulacije svih tih stvari i kako se to održava na zdravlje", kaže Stojić. „Pri tom, svi prenebregavaju činjenicu da je stres jedan od glavnih trigera, a mi 28 godina živimo u interregnumu i mislim da je to neko nejasno življenje jedan od glavnih okidača."

Ruševine žive

Nazad u Kačarevu kod Grozdana Stamenkovskog, na dvadesetu godišnjicu niko ne razmišlja o špekulacijama o osiromašenom uranijumu, već u krugu porodice slave što je živ. Kog god dana u nedjelji da padne 24. mart, za njega je neradni dan. „Ja sam tako odlučio. Firma nekad nije htjela ni dan da nam da, ali uzimam godišnji. Ranije smo se skupljali tog dana nas nekoliko iz firme, ali smo se i mi u međuvremenu razišli", priča Grozdan sjetno.

Do penzije mu je ostala još koja godina. Pregurao je i male plate i kašnjenja i razna rukovodstva. Fabrika je, kaže, sve vrijeme radila, ali na mišiće. „Tavorili smo dosta. Dešavalo da dočekamo Novu godinu, Božić, nema plate, ali snalaziš se. Radim privatno. Bacim onih osam sati u vodu, pa radim struju, pločice, sve što mislim da mogu da radim", priča Grozdan.

A u „Utvi" ruševine i dalje stoje. Raščišćavanje je počelo tek prije godinu dana kada je firma prešla u vlasništvo „Jugoimporta". „Tamo još uvijek ima jedna zabetonirana bomba koja nije eksplodirala", priča Grozdan. „Stalno govore vadiće je, ali još nisu. Valjda smatraju da nema opasnosti. Ja prolazim tuda, šta ću, navikne se čovjek na sve."

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android