Evropska unija slijedi primjer Rimskog carstva koje je strancima dozvoljavalo da dobiju državljanstva, a sve u svrhu većeg uticaja na susjedne narode. Tako su obećanja o proširenju EU već dugi niz godina stabilizovala i smiravala susjedstvo. Ali ono što je s druge strane brinulo mnoge Evropljane, je panevropsko državljanstvo predviđeno Sporazumom iz Mastrihta
Proširenje na istok je izazvalo veliki šok: Novajlije poput Bugarske i Rumunije su uprkos tradicionalnim zvucima Betovenove "Ode radosti", primljeni bez ikakve radosti, a pitanje spoljnih granica Evropske unije sve više je postajalo centar pažnje javnih debata. Jedna od najuspješnijih manipulacija uoči referenduma o Bregzitu 2016. bila je upravo jedna ciljana poruka, kojom se tvrdilo kako će 70 miliona Turaka 'preplaviti' Veliku Britaniju sljedećim proširenjem EU.
"Sopstvene" teritorije razdvojene nepravednim ratovima
Nacionalističkim svojatanjem etničkih manjina u drugim zemljama nastaju veliki problemi. Istina je da je Hitlerov koncept 'Folksdojčera', koji je on koristio kao povod za vojnu intervenciju u suverenim zemljama, jasno odbijen. Ali, u praksi izgleda da 'krv' i porijeklo i dalje uživaju poseban pravni status.
Tako su Njemačka ili Grčka, nakon raspada Sovjetskog saveza, dodijelile državljanstva svim pripadnicima svojih manjina koji su iz inostranstva htjeli da se vrate u domovinu svojih predaka.
Međutim, Mađarska i kasnije Bugarska su princip 'naroda' koristile na još nacionalističkiji način, jer prema svojim nacionalističkim ideologijama govore o 'sopstvenim' teritorijama koje su razdvojene nepravednim ratovima. Mađarsko državljanstvo za pripadnike mađarske manjine u susjednim zemljama, na osnovu porijekla, postalo je 1993. godine neka vrsta političkog stejtmenta. Pri tom ni kritika ovakve prakse od strane liberalnih ljevičara u Mađarskoj nije imala uspjeha.
U slučaju Bugarske pak često nema nikakvih dokumenata o porijeklu (što na Balkanu nije neuobičajeno) , zato se kod manjina u inostranstvu ide na njihovo 'osjećanje da su Bugari'. Teoretski bi svi građani Sjeverne Makedonije mogli da tvrde da se 'osjećaju kao Bugari', jer prema tvrdnji bugarskih nacionalista, Makedonci su dio 'bugarske nacije' . A kada dobiju pasoš, onda novi bugarski državljani imaju mogućnost da putuju u pravcu sjevera, gdje i u drugim evropskim zemljama mogu slobodno i bez vize da žive i rade.
Prljav posao s bugarskim pasošima
No, ne postoje jasni kriterijumi o tome šta znači to "osjećati se Bugarinom'. Dakle, odluka o tome je u rukama određenih državnih službenika. Tako je počeo da cvjeta prljavi posao sa bugarskim pasošima koji su prodavani za 5.000 evra po komadu. U ove korumpirane mahinacije bili su umiješani i pripadnici jedne nacioanlističke partije Bugarske, koji su se nadmetali patritoskim metaforama. Istovremeno se državljanstva pretvaraju u ekonomske resurse – na primjer u takozvanim slučajevima 'zlatne vize' ili investicioni programi. U tom kontekstu EU je pored Bugarske kritikovala Kipar i Maltu. Pri tom se ne postavlja pitanje samog principa, već to što ne postoji dovoljno jak kontrolni mehanizam. Jer, tu postoji rizik da će kriminalci doći u posjed odgovarajućeg državljanstva. Evropska komesarka pravde Vera Jurova opominje sumnjive ruske građane koji bi se na ovaj način, zapravo preko ovih država mogli domoći EU.
No, problem nije samo u bezbjednosti. Iza legalnih fasada postoji jedno pravo tržište, na kojem se trguje državljanstvima, u divljem nadmetanju između vlada. Manje zemlje nude mogućnost dobijanja državljanstva u zamjenu za skromne investicije. Ali, čim investitor dobije željeni pasoš, on bi mogao da se povuče iz posla i proda ono što je kupio. Druge države pak obećavaju da nije potrebno polagati testove jezika niti vršiti ljekarske preglede. Dakle uz određenu novčanu svotu ili prinudnim donacijama državljanstvo dobijate direktno. No, ultimativna ponuda glasi: nije potrebno fizičko prisustvo osobe u zemlji čije državljanstvo želi da dobije. Tako bi budući investitor mogao da postane državljanin određene države članice EU, bez da mora da se pomjeri sa plaže u svom poreskom raju u kojem on ili ona živi.
Damping država s periferije EU
Nije ni čudo da je ovakav cinizam kontraproduktivan. Jer, osnovni princip pripadanja jednoj naciji je iskompromitovan. Oslobođeno bilo kakve moralne obaveze, državljanstvo jedne zemlje degradirano je na instrument kojim se postižu ideološki, politički ili ekonomski ciljevi. Reakcija je opasna: da bi se srtvorio osjećaj pripadnosti promovišu se zaostali principi poput rase, religije ili istorijskih fantazija. Države na perfieriji EU prave takoreći damping dodjeljivanjem državljanstava, jednako kao i na tržištu rada ili u sistemu socijalne zaštite. Ali, zašto to već nije postalo veliki problem? Jer, izgleda da industrijski giganti poput Njemačke u ovom trenutku ne čine ništa, jer su to i za ovu zemlju prikriveni putevi da se dođe do prijeko potrebne radne snage, bez da se odlučno suprotstavi sopstvenim nacionalističkim populistima. Strahujem da će iritacije biti sve veće – na opasniji način.
Doduše postoje dva izlaza. Možemo uvesti zajedničke zakone za dodijeljivanje državljanstva, koji bi bili obavezujući za sve države članice EU: iste procedure, iste uslove, ista prava. Ali, u vrijeme populizma bi to bilo jako teško. Jednostavniji put bi bio da se diferenciraju nivoi Evropske unije i nacionalni. Neko bi tako prvo bio Maltežanin, Bugarin itd, a potom bi morao da aplicira za supernacionalno evropsko državljanstvo. Ako neko misli da je to u suprotnosti sa evropskim sporazumima trebalo bi da promisli o jednom: ako se ne prestane sa ovom prevarantskom praksom dodjeljivanja državljanstava, doći će do uspostavljanja jednog vida hijerarhije pasoša EU – dopadalo se to nama ili ne.
Ivalo Dičev je antropolog kulture iz Bugarske, koji trenutno predaje na Univerzitetu u Regensburgu kao gostujući profesor.