Domovina: odraz izgubljenog raja | Evropa | DW | 21.10.2017
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Evropa

Domovina: odraz izgubljenog raja

Šta je domovina? Na to pitanje mnogi odgovaraju aksiomatski, smatrajući da je to valjda svima jasno. Dana Grigorčea, međutim, ima svoj odgovor na to složeno pitanje.

„Odakle dolazim - sa Istoka ili sa Zapada?" – To su me pitali na jednoj žurci povodom Pada berlinskog zida u Saksoniji. Riječ je o studentima iz švajcarskog kantona Graubindena koji su pojsetili partnerski univerzitet u Mitvajdi. Za potrebe žurke na kampusu disko-klub je zidom od stiropora podijeljen na dvije polovine – u jednoj se puštala „istočna" muzika, dakle šlageri i marševi, a u drugoj muzika iz „zapadnih" 90-ih, rok, pop i Peter Mafaj. Na ulazu je svako upitan odakle dolazi – sa Istoka ili Zapada? U zavisnosti od odgovora, svako bi dobio odgovarajući pečat na ručni zglob i upućivao se u „svoju" polovinu sale. U ponoć je, uz veliku euforiju, zid pokidan i izgažen, Istok i Zapad su se pomiješali i počeli da igraju uz istu muziku – najnovije hitove.

Vraćam se na početak. Kada su me pitali odakle dolazim, za mene je bilo jasno: rođena sam u Rumuniji, u komunističkom istočnom bloku, znači, dolazim sa Istoka. Dobila sam odgovarajući pečat i uputila se u „istočnu" polovinu sale. Opušteno sam igrala uz marševe čiji su me patriotski tekstovi uveseljavali, ali, umjeli su i da me dirnu. U jednom trenutku sam pogledala ka vratima i ugledala moje studente kako pokušavaju da pregovaraju sa redarkom. Oni su odbijali čitavu igru sa pečatima i htjeli su da im bude dozvoljeno da igraju u obje polovine sale. „Mi smo iz Švajcarske", rekao je jedan od njih, više ozbiljno nego u šali: „mi smo neutralni". Rekla sam im da odu u zapadnu polovinu, jer ćemo u ponoć ionako svi da se ponovo sretnemo i zajedno igramo.

Ali, studenti su se naljutili ma mene. Jer, ja sam dala da mi udare pečat prije nego što sam se konsultovala sa njima. Jer, ja sam bila jedna od njih, i trebalo je da se najprije konsultujem sa njima kako bismo našli rješenje koje će zadovoljiti sve.

Ova epizoda me je nagnala da nanovo definišem pojam domovine: s onu stranu pečata i domovinske muzike, domovina je mjesto na kojem nešto može da se postigne, na kojem je neko aktivan građanin. Kao osoba sa dvostrukim državljanstvom (rumunsko-švajcarskim) ovdje bih rado citirala definiciju domovine koju je dala Kancelarija za integraciju mog grada Ciriha: „Svaki čovjek ima različite identitete i različite domovine (...) Zadatak Švajcarske je da hoće da bude domovina (...) Potrebno nam je mnogo Švajcarkinja i Švajcaraca, šta god oni još bili."

Šteta što Švajcarska nije dio Evropske unije. U švajcarskoj demokratiji je ponikao poneki mlad građanin koji bi aktuelnim diskusijama o domovini koje se vode širom Evrope mogli da daju solidan doprinos. Na primjer, da domovina u prvom redu predstavlja zajednicu vrijednosti.

Kao Švajcarkinja i – zahvaljujući rumunskom porijeklu – građanka EU, osjećam da sam u privilegovanom položaju, da mogu da preuzmem funkciju mosta. Trenutno smo svjedoci teške krize, naša društva su stalno zadihana i izložena hirovima političke pijace. Ono što mu je trenutno potrebno, jeste kultura diskusije. Pojam domovine je u našem navodnom civilizovanom svijetu u javnom diskursu propraćen konotacijama kakve postoje u religiji: postoji skrušenost, i uvijek su tu oni koji su u potrazi, ali većina govornika želi da pregnantnim rečenicama temu obuhvati odjednom, kao da je njihov stav opštevažeći, i ljuti se zbog neznanja onih koji se sa njima ne slažu.

Oni koji govore u svoje ime podrazumijevaju da govore u ime svih, diskurs je obilježen strahovima i željama, a jezik ne odgovara realnosti, pun je izraza koji otežavaju diferenciranje, na primjer, „zemlja dolaska", „druga domovina" ili „novi građani".

U našem kulturnom naslijeđu već postoje odlične definicije domovine. Meni se veoma sviđa kako toj temi pristupa film „Građanin Kejn" – u njemu je ispričana priča o medijskom mogulu Čarlsu Foster Kejnu, od njegovog detinjstva, preko društvenog i političkog uspona, te njegovih veza i ljubavi, sve do smrti koju je dočekao kao prebogat, ali usamljen, čovjek. No, reporter, kroz čije pripovedanje mi pratimo Kejnov život, nikada neće shvatiti šta znače Kejnove poslednje riječi: „ružin pupoljak". Jer, „ružin pupoljak" je bio njegova domovina, domovina koju je ugledao u svojim poslednjim trenucima, prije nego što je ona, u formi starih sanki iz detinjstva, zajedno sa ostalim predmetima koji su smatrani bezvrijednim, završila na lomači.

Taj osjećaj pripadnosti domovini sam opisala i u mom poslednjem romanu „Primarni osjećaj nevinosti" – pripovijedam o tome šta domovina i emocionalna topografija mogu da učine. „Ružin pupoljak" kod svakog ima drukčiju formu. Ponekad se probudim noću i u tami tražim jednonogi stočić moje bake na kojem je stajao kristalni bokal sa vodom; voda je svijetlila i bacala svijetle zrake na zidove. Sve je bilo tiho i mogla sam ponovo da se prepustim snu.

Nikada više posle toga nisam našla mir tih noći. Izrastamo iz primarnog osjećanja nevinosti i prijatne naivnosti, ali zato postajemo neko ko svoj svijet može da oblikuje prema slici izgubljenog raja: domovina se može naći – svuda.

Dana Grigorčea, rođena 1979, švajcarska je spisateljica rumunskog porijekla i filološkinja. 2011. je debitovala romanom „Baba Rada", koji je napisala na njemačkom jeziku. 2015. je objavila roman „Primarni osjećaj nevinosti".

Preporuka redakcije