Dokumentarni film o Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji: Dva lica rata | Politika | DW | 15.01.2021
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Politika

Dokumentarni film o Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji: Dva lica rata

Austrijski dokumentarni film „Dva lica rata“ govori o Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji, objektivno i sa mnogo novih detalja. Pritom je to iznad svega antiratni film, univerzalna priča o dobru i zlu u čovjeku.

Prva dva lica rata vidimo već na samom početku filma – to su Portreti Diane Budisavljević i Franca Bemea koji su crvena nit cijele priče. Ona je medicinska sestra koja je tokom rata spasila najmanje 7500 srpske djece iz ustaških logora. On je general Vermahta, njemačke vojske, koji je odgovoran za ubijanje 35 000 civila u Srbiji u jesen 1941. Oboje su Austrijanci.

A onda se čuje zavijanje aviona i prasak bombi - snimci bombardovanja Beograda 6. aprila 1941. Napadom bez najave na otvoreni grad komandovao je austrijski oficir Aleksandar Ler, a naredba je stigla iz Berlina, centra moći nacističke Njemačke s ciljem da se uništi što više ljudi i svega što im je činilo život. Poslije slika ruševina i paljevina glavnog grada Srbije slijede slike nasmijanih ljudi koji mašu vojnicima Vermahta dok ulaze u Zagreb.

To je ritam ovog filma o besmislenoj patnji i uništavanju koji nas tokom skoro sat vremena suočava sa kontrastima, sa - dva lica rata.

Ko su bila ta djeca?

Autoru Zoranu Dobriću, austrijskom novinaru porijeklom iz Srbije, uspjelo je nešto veoma teško - da ratne događaje prikaže objektivno, da navede najveće zločine, imenuje njihove počinioce, navede nevjerovatne brojke žrtava, prikaže surovost kojoj su bili izloženi, da preživjelima, ljudima u poznim godinama, koji su kao djeca doživjeli strahote pruži šansu da oni kažu ono najgore i on ono neophodno u ovom filmu, da kroz izjave istoričara svemu da naučni okvir i - da bez imalo patetike napravi film o besmislu rata. Za sada, samo za austrijsku publiku.

 

Uoči premijere filma (13. januara) na austrijskom javnom servisu ORF prikazan je isječak od par minuta, u kojem se vide ostaci logora u Staroj Gradiški, koji je bio dio koncentracionog logora Jasenovac, i u kojem je pored odraslih bilo zatvoreno i oko 20 000 djece. Potom, u razgovoru uživo novinarka pita Dobrića: „Ali, ko su bila ta djeca? Zašto su bila u koncentracionom logoru?"

NDH i rat u Bosni

Nemoguće je ispričati priču o plemenitom i hrabom djelu Austrijanke Diane Budisvljević, a da se ne ispriča priča o formiranju Nezvisne države Hrvatske, o dolasku na vlast ustaša i Ante Pavelića, o sistematskom, masovnom ubijanju i protjerivanju Jevreja, Srba, Roma i antifašista, o ratu u Bosni koja je tada bila deo NDH, o koloni od 68 000 zarobljenih civila na putu ka Jasenovcu - logoru smrti.

Diana Budisavljević

Diana Budisavljević

Bosiljka Lončar, u ono vrijeme je imala 11 godina i u filmu se sjeća: „Odvezli su nas žene i djecu do stanice u Pakracu, ukrcali u stočne vagone i odvezli u Okučanr. Tamo smo izbačeni iz vagona i morali smo da pješačimo 23 kilometra do logora „Stara Gradiška".

Autor prati Dianu koja živi u Zagrebu od njenih prvih bezuspješnih pokušaja da preko katoličke crkve i Alojza Stepinca pomogne djeci za čiju je strašnu patnju čula. Svjesna opasnosti za sebe i svoju porodicu, jer je udata za Julija Budisavljevića, doduše uglednog profesora na medicinskom fakultetu ali Srbina koji je prešao u katolike, ona nije glasna buntovnica. Ali uporno se trudi da nešto učini - legalno. I to joj na kraju polazi za rukom.

Zoran Dobrić u svom filmu ni jednog trenutka Dianu ne stavlja na pijedestal - o njoj govore njena djela. Govori o granicama koje joj postavlja okolina, ogroman broj dece i njihovo i njeno zdravlje. Isto tako nam kaže da ona to ne bi mogla da postigne sama i da je od ključnog značaja bilo upravo to što je bila Austrijanka jer je tako imala povjerenje oficira Vermahta.

Izvjesni gospodin Heker, Gustav fon Kocijan, Kamilo Bresler i drugi - preko njih je uspjela da dobije dozvolu komandanta svih logora u NDH Eugena Kvaternika da djecu izvede iz logora i pristanak Alojza Stepinca koji je avgusta 1942. ipak odobrio veliku akciju Karitasa za pomoć toj djeci

Deca u logoru Sisak

Deca u logoru Sisak

A kada u domu za gluvonijeme u Zagrebu, u nekolicini domova za djecu i par bolnica, više nema mjesta za djecu koja su spašena iz logora, mnogi građani hrvatske prijestonice otvorenih srca prihvataju tu srpsku djecu, udomljavaju ih ili usvajaju. Zvanična verzija ustaške propagande kojom se objašnjava ova iznendna akcija glasi da su djecu navodno odbacili njihovi roditelji - izbjeglice. Nema govora o koncentracionom logoru. Takođe, djeca moraju da postanu katolici. Ali, najvažnije je da spašena od sigurne smrti. I opet, dva lica rata, ponekad u istoj osobi. 

Diana Budisavljević nije samo tri ipo godine spasavala djecu već je i vodila komplikovanu kartoteku kako bi jednoga dana mogla da ih spoji sa roditeljima. To je bio dio posla do kojeg joj je bilo veoma stalo.

Park Diane Budisavljević u Sisku

Park Diane Budisavljević u Sisku

Draginac, Kraljevo, Kragujevac…

A u okupiranoj Srbiji, jedinoj zemlji koja je bila pod direktnom upravom Njemačke, već poslije tri mjeseca, jula 1941. formira se otpor. Sve više boraca, uglavnom komunista, okuplja se oko Josipa Broza Tita. Zajedno sa srpskim četnicima odanim kralju, oni oslobađaju Šabac. Nanose sve veće gubitke Vermahtu. I zato Hitler za novog komandata u okupiranoj Srbiji lično šalje svog zemljaka Franca Bemea, poznatog po svojoj nemilosrdnosti.

Kao oficir austrougarske vojske koja je poražena u Prvom svjetskom ratu, Franc Beme je vojnike Vermahta u Srbiji vidio kao „osvetnike" ponižene austrougarske vojske, ali i izgubljenog austrijskog carstva.

Austrijski istoričar Valter Manošek u filmu kaže: „Malo se zna kakve je zločine austrougarska vojska počinila u Srbiji, uključujući i masovne zločine. Na svakoj uličnoj lampi i drvetu je visio Srbin. Tamo su izgubili rat. To je trauma. I to je trebalo ispraviti - i to svim sredstvima. Franc Beme je mrzio Srbe."

Streljanje u jesen 1941 u Srbiji

Streljanje u jesen 1941 u Srbiji

Beme izdaje jedno od najsvirepijih naređenja Drugog svjetskog rata, po kojem za svakog poginulog vojnika Vermahta ili Folksdojčera mora da se strijelja 100 i za svakog ranjenog 50 talaca, koji su skoro uvijek bili civili. Draginac, Kraljevo, Kragujevac…Masovna strijeljanja sa po više od 2000 hiljade ljudi u jednom danu, spadaju u najveće zločine Vermahta u Drugom svjetskom ratu.

„Kada sam u Srbiji istraživao o maskrima u Dragincu, bio sam iznenađen činjenicom, da čak ni mnogi istoričari o tome ništa ne znaju. Kraljevo i Kragujevac su većini ljudi poznati, iako nedovoljno. U Dragincu je brutalnost Vermahtovih jedinica otišla posebno daleko. Pored toga što je broj žrtava u tom malom mjestu vjerovatno veći nego u Kragujevcu, tamo je ubijeno najmanje 305 djece starosti do 10 godina. Pomislio sam, kako mogu da se čudim što Austrijanci ili Nijemci ne znaju o tim stradanjima, kad i sami Srbi o tome malo ili ništa ne znaju. Zato sam htio da informišem one koji žele da čuju, da to što znam prenesem dalje", kaže Zoran Dobrić za DW. 

Za samo 75 dana dok je Franc Beme bio glavnokomandujući general Vermahta za okupiranu Srbiju, strijeljano je do 35.000 civila. Ta streljanja su pod njemačkim i austrijskim oficirima uglavnom vršili austrijski vojnici.

Na kraju rata Franca Bemea su zarobili Britanci i optužen je za zločine u Jugoslaviji. Izvršio samoubistvo 29. maja 1947. prije početka suđenja.

A Diana Budisavljević se na kraju rata našla na udaru novih komunističkih vlasti koji su u njoj vidjeli izdajnicu i klasnog neprijatelja. Razočarana i ogorčena, ona je o akciji spasavanja djece Jasenovca ćutala decenijama, do kraja života u 88 godini. Počasti za njenu humanost i hrabrost došle su postuhmno i to tek prije petnaestak godina.

I tako se završava ova priča koja je duboko potresna, ali uprkos ratnim pričama i slikama nije teška. Jer autor nas sve vrijeme suptilno vodi ka suočavanju sa sobom - jasno pokazujući, da su dobro i zlo uvijek "smiješani" i da čekaju priliku, iskušenje.

Zoran Dobrić je nagrađivani istraživački novinar, autor dokmentarnih filmova i publicista. Radeći na ovom filmu više od 3 godine, pročitao je desetine knjiga, uradio destine intervjua, i posetio sva mesta o kojima govori.

Zoran Dobrić je nagrađivani istraživački novinar, autor dokmentarnih filmova i publicista. Radeći na ovom filmu više od 3 godine, pročitao je desetine knjiga, uradio destine intervjua, i posetio sva mesta o kojima govori.

„Moji sagovornici su ljudi koji su kao djeca bili izloženi nepojmljivom i besmislenom teroru - kako fizičkom, tako i emocionalnom. Razgovarajući sa njima ostanete razoružani njihovim teškim ožiljcima i ljudskom toplinom, koju su pored svega do danas sačuvali.

Bilo bi mi drago da film vide, prije svega, mladi ljudi. Mislim da im nudi mogućnost da bolje razumiju animozitete svojih roditelja prema nekim drugim ljudima ili čak nekom drugom narodu i da istovremeno odu korak dalje. Jer ništa nije samo crno ili bijelo. Film se ne bavi zajedničkim ili nacionalnim krivicama i zaslugama, već pojedinačnim ljudima i njihovim djelima, u vremenu koje svakako možemo da posmatramo kao jedno od najmračnijih u novijoj istoriji, ali koje je ipak imalo svoje svijetle trenutke i ljude, sve jedno na kojoj strani su oni onda bili", kaže Zoran Dobrić za DW.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android!