Dok gledaš ambis u Rondi | Panorama | DW | 05.10.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Panorama

Dok gledaš ambis u Rondi

U andaluzijskoj varoši Ronda, na mostu, 120 metara iznad rijeke, ili na balkonu isturenom nad ambis, možda vam na um padne da vladika Danilo voli visinu ili da Niče cijeni dubinu.

Naselja na planinskom lancu koji se spušta ka mediteranskom lučkom gradu Malagi i njenoj rivijeri – Kosta del sol –  odlični su izletnički ciljevi za sve kojima dosadi izležavanje na plaži. Međutim, ne zadržavamo se u obližnjim „bijelim selima", hitamo ka Rondi, čudesnoj varoši u tom brdovitom dijelu Andaluzije.

Autoputem prevaljujemo primjetan uspon prije nego što nas poslije skretanja za Rondu iznenadi ulazak u grad koji ima otprilike 34 000 stanovnika. Udaljen je 50 kilometara od obale i 113 kilometara od Malage.

Spomenik biku

„Toro de lidia“ – Bik za borbu.

„Toro de lidia“ – Bik za borbu.

Najprije ugledamo ulicu koja se spušta naniže. Carrera Espinel je ukrašena lokalima i prodavnicama sa obje strane. Naravno, čuli smo da mjesto nudi prizore od kojih zastaje dah, pa se sumnjičavo osvrćemo oko sebe, tražeći izuzetnost u običnoj, pospanoj španskoj varoši. Doduše, u sokacima i na trgovima baštice kafea i barova mame posebnim šarmom. Ali ono zbog čega smo došli smjestilo se u samom centru na dnu ulice.

Pred arenom bijelih zidova stražari zvjer poetičnog imena „Toro de lidia“ – Bik za borbu. Taj borbeni bik je razlog svjetske slave ovog mjesta. Arenu za borbu sa bikovima smatraju jednom od najstarijih i najljepših u Španiji. Ona je tu od početka 17. vijeka. Porodica Romero je prenoseći vještinu toreadora sa oca na sina ustanovila pravila borbe koja su se prenijela na cijelu Španiju.

Neko vrijeme je izgledalo kao da će u 21. vijeku borbe sa bikovima moći da se vide samo na starim filmovima. Katalonija je koridu zabranila još 2010. I druge provincije su razmišljale o tome. Ali Ustavni sud je 2016. obeshrabrio protivnike ritualnog ubistva bika – ili krvavog nabijanja toreadora na šiljak rogova –  jer je časni sud ustanovio prioritet njegovanja tradicije u odnosu na human odnos prema bikovima.

U Rondi se doduše više ne održavaju borbe u onom obimu kakav je bio ranije. Ali zato spomenik bolje pozira turistima nego što bi to živi bikovi ikada umjeli. „Korida je jedina umjetnost u kojoj je umjetnik u smrtnoj opasnosti“ zebilježiće Ernest Hemingvej u svom eseju o borbi s bikovima „Popodnevna smrt“.

Novi most nad ponorom

Most s pogledom u ponor

Most s pogledom u ponor

Kada sam prvi put sa Španskog trga stupio na Puente Nuevo – Novi most – i pogledao u dubinu, dole, prema rijeci Rio Gvadalevin, tih 120 metara litice su me potresli i zadivili u isti mah. Tada sam osjetio istinu jedne od Ničeovih sentencija: „Ako dugo gledaš u ponor, ponor će se zagledati u tebe“. Da, stajao sam na čvrstom, ali nešto je u meni smiješnim pokretima ruku pokušavalo da održi ravnotežu kao arlekin na žici. Unaokolo, na liticama, načičkane kuće, čiji su se temelji odavno stopili sa stijenama. Bivao sam i na višim vidikovcima, ali ne i na uzvišenijem. 

Most je  započet 1751, a završili su ga preko četrdeset godina kasnije. Kamene kocke su klesali u dubokom klancu ispod grada. 

No, to nije jedini most koji je začikavao ponor na tom mjestu. 1735. je španski kralj Filip II upravo tu izgradio jedan lučni most. Izgleda da kralj nije imao Hajrudina u građevinskoj ekipi, pa most u temeljima nije imao zapisanu dugovječnost, za razliku od onog u Mostaru. Poslije svega šest godina, građevina sa lukom prečnika od 35 metara stropoštala se u klanac i u smrt povukla 50 kraljevih podanika.

Poučen tim primjerom, arhitekta Hoze Martin de Aldeuela, koji je bio i vrhovni majstor pri izgradnji Arene, uspio je da uradi to što njegovom prethodniku nije pošlo za rukom.  Njegov most stoji do danas. Po nekim hroničarima se majstor Hoze odmah nakon završetka gradnje bacio sa mosta u ponor. Kažu da nije mogao da podnese misao da više nikada neće moći da stvori nešto toliko lijepo. Uz dužno poštovanje uspomeni na njega, ipak moram da posumnjam da je Hoze ustvari obolio od čežnje za ponorom. Naprosto je predugo – preko četiri decenije – gledao u njega.

Keltoiberi, Rimljani, Mavari

Prvo pominjanje grada zatičemo u rimskim izvorima. Osvajač Iberije poznat  kao Scipion Afrikanac Mlađi podigao je tvrđavu na klancu koja se nazvala Arunda. Narednih pet vijekova grad je bio u rukama Rima. Kada je došao kraj Rimskoj imperiji kroz ova brda su, kao i drugdje, tutnjale vojske Vandala, Alana i Sveva, a potom i Vizigoti. Nakratko je Vizantija obnovila rimsku vlast. Vizigoti su se vratili da spale grad. Slijede mavarska osvajanja, utvrđivanje i obnavljanje grada. Preko sedam vijekova andaluzijsko područje je u različitim formacijama pod mavarskom vlašću.

Posljednje muslimansko kraljevstvo na Iberijskom poluostrvu – Granada – utvrdilo je Rondu kao svoju zapadnu granicu. 1485.  Ronda konačno dospjeva u ruke katoličkog kralja koji muslimane iseljava, a one koji su pokazali diplomatsku suzdržanost pregovarajući o predaji naselio je u Sevilju, u kuće prognanih Jevreja. Rondu naseljavaju katolički pobjednici. Posljednji muslimani Ronde su protjerani 1570 poslije neuspješnog ustanka. Pored mavarskog starog grada nastaje novi, hrišćanski grad na drugoj strani klanca El Taho.

1580 je zemljotres u Rondi uništio dobar dio grada. U eri španskog kolonijalnog sjaja grad nije ni luka ni važan trgovački centar, pa ne profitira od svjetskog imperijalnog uspona Španije.  Napoleonove trupe su poslije dvogodišnjeg boravka u Rondi digli u vazduh tvrđavu i utvrđenja oko grada. U španskom građanskom ratu građani su pokušali da odbrane Rondu od frankističke vojne sile. Septembra 1936. fašisti su sa tenkovima ušli u Rondu i streljali sve republikance koji nisu uspjeli da se povuku iz grada. U Hemingvejevom romanu „Za kim zvona zvone" pojavljuje se i scena bacanja fašista sa mosta u provaliju, što,  vele istoričari, odgovara ponekom stvarnom događaju u Rondi tokom Španskog građanskog rata.

Slavni fanovi mjesta

Kafići jednostavno mame turiste

Kafići jednostavno mame turiste

Rajner Marija Rilke je u Rondi proveo nekoliko mjeseci godinu dana prije Prvog svjetskog rata. Niz nezavršenih pjesama iz njegove zaostavštine svjedoči o tome. Započeta pjesma „Tu šumi potok“ iz februara 1913 ima samo nekoliko stihova: „Tu šumi potok, a za tebe (koji ga slušaš) / on ne zna…“. Vjerovatno je taj šum dolazio iz dubine klanca pod gradom.   Ernest Hemingvej je u mjesto došao 1923. „Jedino mjesto na kojem su se mogli vidjeti život i smrt, i to nasilna smrt, bila je arena, pošto su se ratovi okončali, a ja sam žarko želio da odem u Španiju gdje sam to mogao da studiram, jer takva smrt je jedna od tema o kojima muškarac može da piše", zapisao je on jednu deceniju kasnije.

Orson Vels je kao mladić proveo godinu dana u ovoj španskoj varoši i ljubav prema njoj ga je držala do kraja života. On je testamentarno odredio da njegov pepeo bude pohranjen u blizini Arene za borbu s bikovima u Rondi.

Francuski pisac Prosper Merime je radnju svoje novele Karmen, koja je izašla 1847. smjestio u Rondu.  Ali Žorž Bize je svoju svjetski poznatu operu Karmen skoro tri decenije kasnije premjstio u Sevilju. Više od vijeka kasnije Frančesko Rozi snima film Karmen koji kidnapovanu radnju vraća u Rondu. Džejms Džojs u svom kultnom i zamršenom romanu Ulis takođe spominje ovaj andaluzijski gradić.

Vladika u Rondi

I okolina Ronde nudi niz jedinstvenih stvari. U provinciji Malaga postoji više nekada mavarskih sela sa bijelim zidovima kuća i tijesnim sokacima. Tu bi čovjek mogao da pomisli kako se nalazite negdje u Maroku, ali usred svakog od tih sela je poslije rekonkiste nastala poneka gotička, renesansna ili barokna građevina. Ta protivrječnost je ovaj andaluzijski „Put bijelih sela“ - Ruta de los Pueblos Blancos - učinila jedinstvenom turističkom atrakcijom.

Ali Ronda je u tim krajevima jedna i jedina.

Mjesto na kojem shvatite da se isplatilo doći

Mjesto na kojem shvatite da se isplatilo doći

„Ko na brdo, ak' i malo stoji, / više vidi no onaj pod brdom", govori Njegošev lik, vladika Danilo. Naravno, metaforičko tumačenje – vladar vidi dalje od puka – jeste katkad tačno. Ali u Rondi, na vidikovcu Mirador de Ronda je ovaj Njegošev dvostih  samo bukvalni opis stanja. Prođete li, sljedeći pravac bikovog repa pred Arenom, kroz mali park izaćićete na platformu koja ujedno predstavlja i kraj grebena na kojem se na 723 metra nadmorske visine sklupčala varoš. Platforma ima balkon iznad ambisa  sa ogradom od livenog gvožđa. Predjeli koji su se pružili ka jugu, pod iskošenim suncem kasnog popodneva, planine Grasalema i Njieves te, vinogradi u dolini, obuhvaćeni zadivljenim pogledom iz tog orlovskog gnijezda, pomognu vam da se sjetite kako je izgledalo kada ste sanjali da letite. To je pravi trenutak da sami sebi priznate: Vrijedelo je prevaliti ovoliki put.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android