Doba divljeg kapitalizma - Rad na crno

Zehra Behaderović često je mijenjala poslove i poznanike ostavljala u nedoumici zbog čega to radi.

„Nigdje nisam bila osigurana, radila sam u „Grinu“ D.O.O. u restoranu Modena, gazde ni ne pomišljaju da osiguraju radnike. Primaju ih na crno kao sezonske radnike. Pravi haos“, govori dok sređuje robu u izlogu.

Kontrola 12 puta godišnje

Za ovakvo ponašanje poslodavac je stimulisan, kazna koju plaća je 1000 konvertibilnih maraka bez obzira na broj neprijavljenih radnika u firmi. Tako da preduzeća koja angažuju veliki broj radnika svjesno idu u ove prekršaje, komentariše Besim Duraković, direktor uprave za inspekcije Tuzlanskog kantona.

„Uzmimo hipotetički: Ukoliko poslodavac ima 300 radnika, on već ima 100 hiljada maraka za taj mjesec, znači – za godinu je milioner. S druge strane, zakon je rekao da inspektor u jednoj firmi može biti prisutan najviše 12 puta godišnje po osnovu nadziranja rada na crno. Dakle, takav poslodavac može „zakonito“ da plati 12 hiljada maraka i završi cijelu priču.“

Ne mogu da vjerujem da sam osigurana?!

Više niko ne vlada preciznim podatkom koliko je radnika obuhvaćeno radom na crno. PIO, MIO, Biroi, inspekcije, poslodavci, radnici, sve je u nepovezanoj mreži, kao da ovaj haos odgovara svima.

Sead Terzić je predsjednik Udruženja poslodavaca općine Gračanica. On kaže da svi imaju odgovornost, ali ističe kako ne postoji poslodavac koji kvalitetnog i vrijednog radnika ne želi prijaviti i zadržati u radnom odnosu.

„Imamo često želju radnika da iskoristi slabosti sistema i da se okoristi povlasticama koje proizilaze iz nesređenog stanja u ovoj oblasti.“

Ipak, Zehra je nakon lutanja naišla na poslodavca koji ju je cijenio. Kaže kako su ona i njene koleginice konačno našle zaposlenje i da više ne rade na crno.

„Kada smo osigurane na osam sati nismo mogle vjerovati. Molile smo šeficu da nam pokaže papir. Kada nas je ona pitala zašto ne vjerujete, odgovorile smo da nismo do sada nigdje bile osigurane.“

Praksa ima i drugih primjera, što Terzić pričom o poslodavcu koji je sa biroa za zapošljavanje tražio 12 vodoinstalatera.

„Jedna naša firma imala je ugovoren posao i interes za zapošljavanje 12 vodoinstalatera. On se obratio Zavodu za zapošljavanje, na čijem su spisku bila 33 nezaposlena vodoinstalatera, ali niko od njih ne želi da radi kao 'prijavljen' radnik. Taj 'naš poslodavac' morao se sam prijaviti i zamoliti inspekciju da ga posjeti na gradilištu kako bi izbjegao odgovornost u slučaju da se nešto desi radnicima.“

Inspekcija štiti svakoga

Živimo u doba divljeg kapitalizma i teško je u ovakvom sistemu pomoći radniku, kaže Duraković. „Radnik prijavi poslodavca nakon dvije-tri godine izrabljivanja, što je jako teško dokazati, međutim, svi koji su se obratili inspekciji, bili su zaštićeni.“

Još jedan od paradoksa ove države je da svi imaju korist od zaobilaženja zakona i neprijavljivanja radnika. Kažu da je lanac jak koliko i najslabija karika. Međutim, ovjde su sve istrajne i ni jedna ne puca. Vlast u ovom slučaju kao da ne želi da vlada. Sasvim je izvjesno da inspekcija kao njena produžena ruka gledanjem kroz prste kupuje socijalni mir, a radnici koriste slabosti sistema. Rade i pomalo opterećuju biroe. Povremenim radom na crno dobiju još kakvu-takvu platu, a poslodavcima ostaje dobar dio novca. Ostaje samo jedno pitanje – do kada.